Međureligijski dijalog i ekumenizam

Proces kulturnog, ekonomskog, transportnog i migracijskog povezivanja globalne sudbine svijeta traje nekoliko desetljeća. U Katoličkoj je crkvi to novo stanje prepoznato u značajnijoj mjeri već koncem pedesetih godina XX. stoljeća. Dostatno je prisjetiti se enciklike Pacem in terris Ivana XXIII. i njezina uvažavanja “mondijalizacije”. U tim novim prilikama katolička zajednica i njezina teologija postaju sve više svjesne da dotadašnji pristup drugim religijskim tradicijama više nije moguće prakticirati. Iz te pak promijenjene percepcije civilizacijske stvarnosti izranja u Crkvi do tada malo prakticirana kategorija dijaloga.

Dijalog biva prepoznat kao jedan od temeljnih postulata suživota različitih identiteta, utemeljen na dobrom poznavanju oslobođenom predrasuda te na poštivanju drugog, njegova osobnog dostojanstva i njegovih prava. To se je prepoznavanje i institucionalno prihvaćanje dijaloga dogodilo na II. vatikanskom saboru. Na tom prekretničkom događaju propitivanja crkvene samosvijesti u novim uvjetima življenja, a time i dotadašnje vizije religijske povijesti i sadašnjosti, crkvena zajednica uočava da se s drugim religijskim tradicijama nije više moguće ophoditi na dotadašnji konfliktualan način te da u središte njezina komuniciranja s religijskim okolišem valja postaviti dijalog. Saborski dokumenti to opetovano naglašavaju. Crkva je, naime, na Saboru za sebe ustvrdila da je svjedok neizmjerne Božje ljubavi prema svijetu.

UVOD 3
1 Međureligijski dijalog i ekumenizam 3
ZAKLJUČAK 6
LITERATURA 7