Medunarodno diverzificiran portfolio

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz menadžmenta.

Portfolio je kombinacija unutar ili između dvije ili više vrsta aktive, a cilj njegovog kreiranja je minimiziranje rizika kroz diverzifikaciju plasmana. Ovu bi se konstataciju moglo očekivati na početku bilo koje rasprave o teoriji portfolia i njegovoj praktičnoj primjeni. No, ovaj rad je ta dva aspekta proučavanja portfolia smjestio u međunarodni kontekst, sa posebnim naglaskom na praktičnoj primjeni.
Međunarodno diverzificiran portfolio nije ništa drugo do klasični, obični, pa moglo bi se reći i nacionalni ili domaći portfolio, koji se širi i kompletira u internacionalnom okviru. I u ovoj kombinaciji njegova uloga ostaje ista: ostvariti veći ili sigurniji povrat, odnosno minimizirati rizik. Naredni tekst će prikazat s kojim faktorima se suočavaju investitori koji se upuštaju u međunarodnu diverzifikaciju svog portfolia. Dati zaključci potkrijepljeni su historijskim činjenicama prikupljenim na osnovu različitih istraživanja.
Cilj nam je odgovoriti na pitanja «Zašto i kako investirati u inostranstvo?».

Međunarodno kretanje kapitala

Pod međunarodnim kretanjem kapitala podrazumijevamo transfer realnih i finansijskih sredstava između subjekata različitih zemalja sa odgođenim kontratransferom za određeni vremenski period, a u cilju ostvarivanja određenih ekonomskih interesa tim transferom.

Za medjunarodno kretanje kapitala posebno je važno medjunarodno tržište kapitala, koje možemo definisati kao skup odnosa stranih lica povodom ponude i tražnje srednjoročnih i dugoročnih finansijskih sredstava. Tržište kapitala u osnovi predstavlja specijalizovano tržište na kome se kapital nudi na duže rokove (primarrno tržište kapitala), i na kome se trguje već emitovanim hartijama od vrijednosti (sekundarno tržište kapitala). Međunarodno tržište kapitala je dio međunarodnog finansijskog tržišta koje obuhvata još i međunarodno tržište novca, tj. tržište na kome se odvijaju ponuda i tražnja kratkoročnog kapitala.

Najveći dio međunarodnog kretanja kapitala odvija se između razvijenih zemalja, odnosno subjekata iz ovih zemalja koji su glavni davaoci i korisnici kapitala u svjetskim razmjenama.

Motivi međunarodnog kretanja kapitala

Motivi međunarodnog kretanja kapitala zavise od oblika u kome se kapital ulaže. Različiti motivi, na primjer, opredjeljuju privatne u odnosu na javne tokove kapitala, a postoje razlike između pojedinih vidova privatnog i javnog kapitala, s tim da se, u principu, privatni kapital kreće prema ekonomskim motivima, a javni kapital na osnovu širih društveno – političkih interesa. Ostvarivanje većeg profita ili nekog drugog prihoda od uloženog kapitala (kamata, dividenda) je osnovni motiv izvoza kapitala, dok su ostali motivi najčešće posredni i u funkciji ovog glavnog motiva. Ovi drugi motivi bi se mogli grupisati u nekoliko kategorija.

Jedan broj proizvoda, a prije svega kapitalna dobra (oprema, mašine, postrojenja, brodovi) se zbog svoje visoke pojedinačne cijene ne mogu na međunarodnom tržištu prodati bez odgovarajućih kreditnih uslova, a čitav niz nerazvijenih zemalja koje imaju velike potrebe za ovim proizvodima, nema potrebnu platežno sposobnu tražnju, tako da je izvozno kreditiranje, koje predstavlja oblik izvoza kapitala, ekonomska nužnost za isporučioce. Međutim, zbog značaja izvoza za nacionalnu privredu, izvozni krediti, odnosno sistem njihovog finansiranja počiva na državi i njenim specijalizovanim agencijama za kreditiranje izvoza.

Motiv izvoza kapitala može biti i namjera da se obezbjedi određeni politički uticaj u nekoj zemlji, što je uglavnom prisutno kod plasmana kapitala iz javnih izvora, prije svega kod raznih programa pomoći, ali i “omekšavanjem” komercijalnih uslova plasmana privatnog kapitala kroz razne javne subvencije. Inače, investicije javnog kapitala su dobrim dijelom usmjerene i na to da se olakšaju investicije privatnog kapitala. Motiv međunarodnih razvojnih institucija kod plasmana kapitala je unapređenje privrednog i društvenog razvoja zemlje korisnika i da se doprinese skladnijem razvoju svjetske privrede.

Sa druge strane, osnovni motiv za uvoz kapitala, sa stanovišta preduzeća ili zemlje korisnika, jeste obezbjeđenje nedostajućih sredstava za poslovanje i razvoj, odnosno realizaciju određenih projekata i programa, a u uslovima kada za to nema dovoljno sopstvenih sredstava, odnosno domaće akumulacije, ili su uslovi njenog angažovanja nepovoljni. Naravno, na makro planu, uvozom kapitala se pokriva deficit platnog (i spoljnotrgovinskog) bilansa, poboljšava snadbjevenost domaćeg tržišta, ostvaruje porast zaposlenosti i proizvodnje, vrši transfer tehnologije itd., što sve ima uticaja na privredni rast i razvoj zemlje. Uvoz kapitala, a posebno ako od toga nacionalna privreda previše zavisi, sa druge strane, vremenom dovodi, pored ekonomske, i do raznih vrsta političke zavisnosti, sa čitavim nizom negativnih reperkusija.

Oblici međunarodnog kretanja kapitala

Postoje tri osnivna oblika međunarodnog kretanja kapitala:
1.međunarodno kretanje zajmovnog kapitala
2.direktne strane investicije
3.portfolio investicije

Vremenom se mijenjao relativni značaj pojedinih oblika međunarodnog kretanja kapitala zbog promjena u bitnim karakteristikama svjetske privrede i međunarodnih ekonomskih odnosa. Jednostavno da bi zemlja mogla odigrati svoju ulogu u međunarodnom kretanju kapitala morala je ispunjavati određene uslove, kao npr. da bi bila primalac portfolio investicija zemlja mora imati tržište vrijednosnih papira.

Portfolio investicije

Razvojem finansijskih tržišta i odgovarajućih instrumenata, nastale su mogućnosti da investitori koji ne žele mnogo da rizikuju, izvrše diverzifikaciju rizika tako što će u svom portfoliju da drže više vrsta vrijednosnih papira. U novije vrijeme portfolio investiranje se definiše i kao davanje zajmova i kupovina vrijednosnih papira do nivoa koji investitoru ne daje pravo odlučivanja i kontrole nad subjektima u koje je uložio. Ukoliko bi se radilo o većinskim ulaganjima, tada bi bilo riječi o direktnim stranim investicijama.

U stvarnosti se, po rizičnosti, portfolio investicije nalaze između nižeg rizika i nižeg prinosa na bankarske depozite i zajmove, i višeg rizika i višeg prinosa na kapital direktno investiran u vlasnički kontrolisano preduzeće. Manjinskim ulaganjem u veći broj dobro odabranih subjekata vrši se diverzifikacija rizika uz očekivanje da će ukupan prinos na investirani kapital ipak premašiti prinos od poslovanja u obliku depozita ili zajmovnog kapitala.

Za portfolio investicije danas se odlučuju i institucionalni investitori (penzioni fondovi, fondvi zdravstvenog osiguranja...) koji su izuzetno značajni subjekti na domaćem i na međunarodnim tržištima kapitala. S obzirom na prirodu i svrhu njihovog poslovanja, institucionalnim investitorima je stalo do toga da na dugi rok sačuvaju i oplode realnu vrijednost svog kapitala i zato su spremni da investiraju na duži rok ali bez pretjeranog rizika.

Portfolio investicije dobijaju na značaju uporedo s transnacionalizacijom preduzeća i banaka. Iako je diverzifikacija rizika u principu bila moguća i držanjem isključivo i domaćih vrijednosnica, istina je da je mogućnost diverzifikacije rizika veća ako na rspolaganju stoji širi izbor tržišta i vrijednosnih papira. Tržišta mnogih zemalja nisu dovoljno razvijena da bi pružila zadovoljavajuće mogućnosti diverzifikacije portfolija. S druge strane, mogućnosti investiranja u širok dijapazon inostranih vrijednosnih papira dozvoljava velike mogućnosti diverzifikacije rizika.