Komunikacija i konflikti u komunikaciji

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz kulture ponasanja.

Najranija zabilješka o raspravama o komunikaciji nalazimo u razdoblju 500 godine pr.Kr. do 400 godine. U samome početku bilo je to bavljenje retorikom. Pod tim pojmom mislilo se na vještinu javnog nastupa. Ovo razdoblje nazvano klasičnim, obilježili su Platon sa svojim djelom “ Fedar “, Aristotel “ Retorika “, Ciceron koji je unaprijedio proučavanje stila komunikacije te Quintilijan koji je otkrio govorne figure: metaforu, sinegdohu i metonimiju. U srednjem vijeku prevlast teologije je bila preprekom teorije ljudske komunikacije, posebno znanstvene teorije. Religija i retorika su bile nerazdvojne. Čovjekovo djelovanje tj. “ slobodna volja “ sastojala se u odabiru da li će se prikloniti Bogu ( načelima dobra ) ili Sotoni ( načelima zla ). U renesansi se obnavljaju klasična učenja. Ovo je vrijeme velikih otkrića, razdoblje je buđenja i velikih promjena. Mijenja se uvjerenje da je ljudska istina podređena božanskoj, natprirodnoj i transcendentalnoj nedostupna je ljudskom razumu, sada se vjeruje da se ljudskim razumom može doći do istine o stvarnosti. Nauka se odvaja od teologije. Predstavnici su bili: Bacon, Decartes, Locke, Hume, Kant, Hegel. Komunikacija kao osnova za sporazumjevanje razvojem čovjeka podignuta je na viši nivo u odnosu na komunikaciju među ostalim živim bićima. Tako komunikacija postaje uzrokom i posljedicom mnogih odnosa među osobama, npr. uzrokom nesporazuma te njihovim rješavanjem razgovorom. Može se reći da ona čini osnovu opstanka čovjeka jer čovjek je društveni biće i u stalnom je kontaktu s dugim ljudima. Ona je sredstvo pomoću kojeg stvaramo prijatelje, razgovaramo s drugim ljudima, izražavamo svoja mišljenja, stavove, molimo za pomoć i mnogo drugih stvari. Ljudi koji ne uspijevaju dobro komunicirati moraju se zadovoljiti s odnosima, karijerom i slikom samoga sebe koja je ispod njihove sposobnosti. Čovjek od svoga rođenja uči kako komunicirati da bi te sposobnosti dalje kroz život razvijao.

KOMUNIKACIJA I KONFLIKTI U KOMUNIKACIJI

Komunikacija je prijenos informacija od pošiljatelja ka primatelju uz uslov da primatelj razumije informaciju. Funkcija komunikacije je ujedinjavanje organizirane aktivnosti. Ona je sredstvo modificiranja ponašanja, provođenja promjena, postizanja proizvodnosti informacija i ostvarenja ciljeva. Prenošenje informacija od jedne do druge osobe je nužan proces bilo da se govori o porodici, poduzeću, timu, grupi ... Na komunikaciju možemo gledati kao na sredstvo povezivanja ljudi u organizaciji na ostvarenju zajedničke svrhe. Aktivnost unutar grupe nije moguća bez komunikacije jer se ne mogu provesti koordinacija i promjena. Svrha komunikacije u organizaciji je provesti promjenu – usmjeriti akcije u cilju dobrobiti poduzeća.
Komunikacija je potrebna za:
1. uspostavljanje i provođenje ciljeva
2. razvitak planova za njihovo ostvarenje
3. organiziranje ljudskih i drugih resursa na najuspješniji i najdjelotvorniji način
4. izbor, razvitak i ocjenjivanje članova organizacije
5. vođenje, usmjeravanje, motiviranje i kreiranje klime u kojoj ljudi žele pridonositi
6. kontrolu izvođenja.

Informacije u suvremenoj organizaciji moraju teći brže no ikada. Problem je količina informacija, stoga je potrebno ne veća količina informacija nego relevantije informacije. U uspješnoj organizaciji razlikujemo nekoliko pravaca odvijanja komunikacije:
1. komunikacija prema dolje – od ljudi na višim organizacijskim nivoima ka onima na nižim nivoima u organizacijskoj hijerahiji
2. komunikacija prema gore – od podređenih ka nadređenima i nastavlja se uzduž organizacijske hijerarhije
3. bočna komunikacija – horizontalni protok informacija između ljudi istih ili sličnih organizacijskih nivoa te dijagonalni protok informacija između različitih organizacijskih nivoa koji se ne nalaze u direktnom odnosu hijerarhijske ovisnosti.
Komunikacija može biti : pisana, usmena i neverbalna (izraz lica, gest tijela).
Ljudi komuniciraju poruke, a one su potencijalno smislene i informativne, dakle, mogu dobiti značenje. Njihovo značenje je pod utjecajem denotacija i konotacija riječi. Poruke se sastoje od niza simbola. Simboli su riječi, geste, slike, zvukovi ili pokreti upotrebivi stoga što se ljudi više ili manje slažu u pogledu objekata, zbivanja i osjećaja na koje se ti simboli odnose.
Ljudi selekcioniraju informacije na osnovi svojih potreba i želja. Značenja koja će iz njih izvesti pod utjecajem su povezivanja ili integracije s prethodnim iskustvom, kao i našim potrebama i očekivanjima. U komunikaciji postoje dvije vrste značenja i to denotativno i konotativno značenje.