Kolonat i koloni

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
Vesnica Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 2,567
Pridružen: May 2010
Poruka: #1
Kolonat i koloni
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Robovi su bili vazni Rimljanima. Bez robova, bogatasi Rima ne bi mogli da zive zivotom kojim su zeleli.
Ko su bili robovi? To su bili ljudi koji su cesto bili uhvaceni u borbi i vraceni u Rim da se prodaju. Zakon je bio takav koji kaze da ocevi mogu da prodaju svoju stariju decu ako im zatreba para.
Bogat Rimljanin bi kupio roba na pijaci. Mladi muskarci su mogli da naprave pravu zaradu ako imaju neki zanat i njihove godine govore da mogu da budu u upotrebi mnogo nadilazecih godina, i koa takvi su predstavlajli vrednost za novac.
Robovi službeno nisu imali imena, nego su koristili vlasnikov praenomen kojem su dodavali nastavak "-por" (od "puer", tj. dečko). Na primjer, Markipor je bio Markov rob, Lucipor je bio Lucijev rob. Kasnije je ušlo u modu davati robovima grčka imena, uz koja je često išao neki oblik vlasnikova imena. Kad bi postao slobodnjak, rob bi preuzeo praenomen i nomen bivšeg vlasnika, a svoje izvorno ime uzeo bi kao cognomen , iako je bilo i onih koji su sami birali praenomen .
Jednom kupljen rob je bio rob za ceo zivot. Rob je jedino mogao dobiti slobodu ako bi mu gospodar, kod koga je postavljen ili kupljen, moze da podari slobodu. Ili moze da kupi svoju slobodu. Da bi se kupio rob je morao da skupi onoliko novaca za koliko je bio kupljen od strane gospodara, u sustini nemoguc zadatak.
Rimsko carstvo bilo je obuhvatilo cijelo helensko društvo u jednu univerzalnu državu. Tako je ono privrijemeno bilo zaustavilo ono opadanje koje doživljava helenski svijet. Carstvo je međutim ugroženo stalnim unutrašnjim krizama; teškoćama funkcioniranja društvenog, privrednog i političkog života. Barbari su kasnije pregazili Carstvo, ali oni su samo dokrajčili proces umiranja helenskoga društva, koje je sebi samo već ranije bilo zadalo smrtne rane. Carstvo iskorištava rad robova i svoje provincije te gomila bogatstva u Rimu. Nejedinstveno je i etnički i politički i gospodarski. Česti su zato ustanci robova, pobune provincija, nemiri kolona. Dok bogati viši slojevi žive u obilju, te se odaju orgijama i razvratu, većina stanovništva nalazi se u veoma teškoj situaciji. Nije pritom riječ samo o robovima nego i o osiromašenim građanima rimskim i čitavim narodima koji potlačeni žive u teškim uvjetima. Svi oni trebaju mir i nadu, vjeru i spas.
Na svim stranama se pojavila duboka, strastvena potreba za istinskim spasom duše, glad za nadzemaljskim, religiozna težnja kojoj nije bilo ravne ... Glavni interes čovjeka premjestio se iz zemaljske sfere u nebesku: čovjek je počeo tražiti svoj spas s one strane osjetilnog svijeta.«
O ozbiljnosti krize onoga vrijemena svjedoči sudbinska tema o borbi dobra i zla, svjetla i tame, dobra anđela i zla demona, nebeskog i zemaljskog načela (tu je izrazit iranski utjecaj). To je doba čuda, ekstaza i vizija. Javlja se mnoštvo proroka, propovjednika novih religija, iskupitelja koji ispaćenu puku pružaju toliko potrebnu utjehu, nadu u spas, vjeru u konačnu pobjedu dobra nad zlom, svjetla nad tamom.
U etici stoici su bliski kinicima. Mudar čovjek prihvaća nužan poredak svijeta i živi prema njemu. Zahtjev je i ideal stoika: živjeti u skladu s prirodom svijeta i s vlastitom razumnom prirodom kao dijelom reda kozmosa. Nepomućenost duševnoga mira postiže se vrlinom »autarkije« samodostatnosti (»biti sam sebi dostatan«), »Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima«, »nije siromašan onaj tko malo ima, nego onaj koji žudi više«, kaže Seneka. Između onoga što je »dobro« i »loše« stoici stavljaju indiferentne stvari: bogatstvo, čast, zdravlje, ljepotu, snagu itd.

Tako Seneka upozorava da bogatstvo nije dobro po sebi jer bi inače i ljude činilo dobrima. Osjetilni užici ugodni su i zlim ljudima, a k tome se gase baš kad su na vrhuncu, dok je najviše dobro besmrtno. »Mudrac nije onaj iznad kojeg još nešto ima, a kamoli uživanje.« Dok budale robuju nerazumnim željama, strastima i afektima, mudar je čovjek smiren, bez afekata (apatičan). Sloboda se sastoji upravo u uviđanju nužnosti; zato »sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće«.
Stoici su snažno naglasili praktičnu stranu filozofije: ona je u djelovanju a ne u naučavanju; znanje je potrebno, ali samo kao sredstvo za postizanje vrline nepomućenosti. »Koliko ću živjeti, to je stvar tuđe volje, ali od mene zavisi to da dokle god živim, živim kao čovjek.«

Smisao i granica slobode, kako je shvaća stoik, sastoji se u shvaćanju i prihvaćanju svjetskog poretka, nužnog i nepromjenjivog reda stvari.
Sloboda je, dakle, moguća jedino u području svijesti. Stoička je etika odatle etika pomirenja i bespomoćnosti, fatalizma i pasivnosti. Ali to je ujedno etika snažne ličnosti koja vlada sobom, jer se oslobodila sitničavosti i afekata i stekla ravnodušnost i nepokolebljivost. Stoičkoga mudraca odlikuju četiri kardinalne vrline: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost.
U običnom se (laičkom) govoru stoikom i danas naziva onaj koji smireno prima iskušenja života jer udarce sudbine smatra neotklonjivima.

Stoička je etika individualistička: ona ne teži sreći društva kao cjeline nego sreći pojedinca. Međutim upravo su stoici razvili ideju kozmopolitizma (svjetskog građanstva), ideju jednakosti svih ljudi, bili oni slobodni ili robovi (!), Heleni ili barbari. Oni kažu: mudracu je domovina čitav svijet.

Prešavši fazu polunomadskog pastirskog života ukazuju nam se Rimljani u povijesno doba već kao poljodjelski narod sa stalnim naseobinama kroz nekoliko stoljeća bijahu osnovna sredstva proizvodnje rimskog naroda zemlja koju je obrađivao, stoka koju je uprezao pod plug i robovi koji su davali radnu snagu - ta osnovna sredstva proizvodnje bijahu nekada u kolektivnom vlasništvu gensa (ager gentilicius) i izuzeta od slobodnog prometa i raspolaganja u pojedinačno vlasništvo prelazile su najprije pokretnine, a tek postepeno i zemljište - stjecanje vlasništva zbivalo se formalističkim aktom mancipacije, jer manu capere znači uzimati rukom, a na taj način se mogu uzimati samo pokretnine, dok su zemljišta bila u prvo doba još izuzeta od mancipacije i u povijesno


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
10:08 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Skoči na forum: