Kabanica - ( Nikolaj Vasiljevič Gogolj )

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
Jovica
Unregistered

 
Poruka: #1
Kabanica - ( Nikolaj Vasiljevič Gogolj )
NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ:
KABANICA



Bilješke o piscu:
Nikolaj Vasiljevič Gogolj je ruski književnik. Rođen je 1809. u Soročincima,
Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine
1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kućama, niži činovnik,
jedno vrijeme predavač povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.
godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836.
do 1849. boravi u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi
dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu
darovitost, osjećanje krivice i religiozno-mistično raspoloženje obilježavaju
daljni Gogoljev život. On hodočasti u Jeruzalem, odriče se ranijeg rada,
spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi
Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i
negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi
tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilična
pejzaža, seoskih običaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao
zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pričama",
smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantastičnim. Gogoljeva je Ukrajina
vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su
dobroćudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim
pripovijestima iz ukrajinskog života „Večeri na majuru kraj Dikanjke“
dolazi do izražaja folklor, vedro i romantično raspoloženje, u drugoj je
knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je
o strogim običajima, surovom poimanju časti, pisanim i nepisanim
zakonima Zaporožaca. U pripovijestima „Starinski posjednici“ i „Pripovijest
o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič“ Gogolj
pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i
bezbojan svijet u kojem se ništa ne događa. U Petrogradskim
pripovijestima, Gogolj govori o bijedi činovničke egzistencije. U najjačoj
pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna čovjeka Bašmačkina žali
sve uvrijeđene i nepriznate. U Revizoru razgolićuje pokvarenost
činovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske
prilike onoga vremena. Gogolj osjeća potrebu "da skupi na gomilu sve ono
što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje će utrti put iz
"pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "čistilišta" i moralnog preobražaja,
u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Čičikov
putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjedničkim
ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za
novac. Kritičan duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im
se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je
stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost,
sebičnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevič, korobočka, Čičkov,
Bopčinski i Dopčinski, Hljestakov i dr.)
Sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan činovnik. Za tog čovjeka ne bi se baš
moglo reći da je dopadljiv, bio je onizak, malko riđokos, s borama s obje
strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevič i bio je pomalo čudan. Bio je
pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s
ljubavlju i poštovanjem. Drugi činovnici ga uopće nisu poštovali, pa čak ga
nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma
neljudski i bez molbe. Većina činovnika ga je ismijavala izgovarajući šale
na njegov račun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je
dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih
činovnika. Dok su drugi navečer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s
prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i
prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reći da je u
svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u
svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednačenim rukopisom ispisane
redove. Stoga nije obraćao pogled na svoju staru kabanicu koja je često
bila meta izrugivanja drugih činovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna
studen, Akakije Akakijevič je osjetio kako ga studen naročito jako pali po
leđima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proći razdaljinu
od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnoću
uputio se njemu dobro znanom krojaču Petroviču misleći da će mu on
uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovič je bio čovjek bez jednog oka, a vrlo
često je volio popiti koju čašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno
popraviti činovničku uniformu. Došavši kod Petroviča Akakije Akakijevič
mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da
samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leđa. No Petrovič ga je
odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava
raspada. Tako je Akakije Akakijevič sav uznemiran otišao kući misleći da
je Petrovič danas trijezan. Pomislio je kako će donijeti kabanicu Petroviču
u nedjelju ujutro kad će Petrović biti mamuran od subotnjeg provoda.
Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovič pogledavši ju odmah
se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba
sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijeviču bilo jasno da stvarno
mora naručiti novu kabanicu. No, mučio ga je jedan problem a to je bio
novac. Tako je silno odlučio da će od tada malo skromnije živjeti, da neće
piti čaj uvečer, da će odjeću što manje nositi pralji na pranje kako bi
uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovičem u
trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovič mu je uskoro napravio novu
kabanicu i Akakijevič je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj
kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi činovnici su
odmah uočili novu kabanicu i rekli Akakijeviču da bi u povodu kupnje nove
kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevič našao u neugodnoj
situaciji ali se našao jedan činovnik koji je rekao da će organizirati
proslavu umjesto njega. Te večeri Akakijevič se uputio ka činovniku kod
kojeg će se održati proslava. Hodajući ulicama prada bio je ponosan što
može tako uredno sređen prošetati i grad mu se tog trenutka činio puno
ljepši nego prije. Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali budući
da je već došlo vrijeme kad je on obično išao u krevet, potajno se iskrao i
otišao kući. Na putu do kuće prolazeći kroz sve tamnije i mračnije uličice
odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i
oteli mu kabanicu. Akakijevič se onesvijestio a kad je nakon nekoliko
minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio
je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoć policijskog nadzornika.
Budući da to nije pomoglo potražio je pomoć važne osobe. Važna osoba je
baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak
nakon nekog vremena primila u svoj ured. Budući da važna osoba nije
htjela pomoći Akakijeviču on se pokupio i otišao. Na povratku kući puhao
je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevič razbolio. Bio je toliko bolestan
da je liječnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi
lijes jer će Akakijevič uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijeviča pokopaše
ali se nakon nekog vremena pročulo po gradu kako u kasne noćne sate
kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku činovnika koji skida i
otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne večeri kad je važna osoba išla
u posjet kočijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s
likom činovnika se na taj način osvetio za ono što mu nije želio pomoći
oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni
čuo za mrtvaca s likom činovnika. Očigledno mu je generalova kabanica
sasvim odgovarala.

Analiza likova:
Akakije Akakijevič
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo riđokos i pjegav po licu, imao je
bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili
tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u
svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan
upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih činovnika. Ima
jak karakter i kad nešto naumi to će i učiniti pod bilo koju cijenu. Takav je
slučaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od večernjeg
čaja, čuvanja odjeće kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo
lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovič
Petrovič je stari krojač bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju
čašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti činovničku
uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natući cijenu svoga
rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je
Akakijeviču sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvaćajući u kakvoj je
on situaciji. Tvrdoglav je jer ga čak ni u situaciji kad je mamuran nije
moguće odgovoriti od njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general)
On je u duši dobar čovjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je
prema njima, samo što ga je generalski čin sasvim pomeo. Nakon što je
dobio generalski čin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobičajenog
kolosijeka i uopće nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s
ljudima ravnima sebi, on bi još i bio čovjek na svome mjestu, čovjek
sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup čovjek. Ali čim bi se zatekao
među ljudima koji su makar za jedan čin niži od njega bivao bi sasvim
drukčiji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije
što je on i sam osjećao da bi to vrijeme mogao ispuniti nečim mnogo
ljepšim. U njegovim se očima ponekad opažala silna želja da se uključi u
neki zanimljiv razgovor i da priđe nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek
zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da neće
to biti malo previše familijarno, neće li time on izgubiti na ugledu? I uslijed
takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom,
nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke
zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog čovjeka.

Dojam o djelu:
Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svoje kratkoće.
Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što
su željeli reći a neki to nemogu ni na puno više stranica.
Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za čitanje.
08-09-2009 01:50 PM
Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Skoči na forum: