Maturski, maturalni, seminarski, diplomski i master radovi iz muzičke kulture.
Johan Sebastijan Bah (nem. Johann Sebastian Bach, 21. mart 1685. Ajzenah — 28. jul 1750. Lajpcig) bio je nemački kompozitor, orguljaš i čembalista iz doba baroka, široko priznat kao jedan od najvećih kompozitora i stubova univerzalne kulture. Njegova dela su zapažena zbog intelektualne dubine, tehničkog savršenstva i umetničke lepote.
Potiče iz jedne od najznamenitijih muzičkih porodica, koja je proizvela preko 35 značajnih kompozitora i mnoge muzičare izvođače. Za života je bio poznat kao orguljaš i čembalista, dok je njegovo kompozitorsko stvaralaštvo bilo smatrano običnim poslom profesionalnog muzičara 15-17. veka koji je stvarao muziku za prigode na dvoru, u crkvi ili u gradu. Sa 17 godina svirao je orgulje, klavir, violinu, violu, pevao u horu i bio pomoćnik kantora. Kasnije je radio kao orguljaš, dvorski i crkveni muzičar, dirigent i učitelj. Stekao je slavu kao izvođač na orguljama i čembalu, i kao muzički improvizator.
BAROK
Od početka sedamnaestog veka u Evropi se afirmišu velike nacionalne monarhije. Začetnice modernih država sposobne da osvoje svet, Italija je bila rascepkana i politički slaba, ali je Rim i dalje bio centar umetnosti. Crkva je prisiljena da se suprostavi udarima reformatora, bila je prinuđena da se menja, a promene u umetnosti dovele su do rađanja novog stila baroka, termin sa značenjem: bizaran, čudan.
Bežeći od zatvorenih oblika i klasicizma prethodne epohe, arhitekte i vajari su tražili nove dimenzije izraza i stvarali raskošna dela, prepuna scenskih inovacija i pokreta. U potragama za novim efektima u tretmanu boje i prostora, slikari su i dalje interpretirali religiozne sadržaje, ali novine su unosili i u pejzaž, portret, kao i u interpretaciju prirode. Italijanska slikarska škola kasnije je u stranim umetnicima dobila svoje velike interpretatore i velike inovatore.
U osamnaestom veku barok se proširio preko Alpa gde doseže svoj neverovatni domet u vidu rokokoa. Zahvaljujući raskošnoj umetnosti evropskih dvorova i papskog Rima tako je rođena građanska umetnost, više okrenuta realnosti svakodnevnog života, koja je u Veneciji i Flandriji dobila prve centre svog razvoja.
Barok je kulturno umetnički pravac, koji je vladao u Evropi između 1600. i 1750. godine, nastao je u Italiji odakle se raširio po celoj Evropi i njenim kolonijama.
Poreklo naziva
Nastanak izraza „barok“ tumači se dvojako. Po jednima, on potiče od naziva za nepravilan dragi kamen koji su od šesnaestog veka koristili juveliri u Portugalu, dok po drugima ovaj naziv je nastao od imena četvrtog oblika druge figure sholastičkog silogizma („svako P je M; neko S nije M, dakle neko S nije P“ — „svi ludaci su tvrdoglavi; neki ljudi nisu tvrdoglavi, dakle, neki ljudi nisu ludaci“).
Još oko 1570. godine u italijanskom jeziku po analogiji sa navedenim formalno-logičkim značenjem pojavljuje se izraz „barokni sudovi“ u smislu netačni, besmisleni sudovi. U sedamnaestom i osamnaestom veku koristi se u mnogim jezicima kao oznaka za loš ukus, nepravilnu umetnost i sl. U istoriju umetnosti uvodi ga Jakob Burkhart (Civilizacija renesanse u Italiji, 1860) kao oznaku za dekadenciju visoke renesanse u razvijenoj arhitekturi protivreformacije u Italiji, Nemačkoj i Španiji. Na polje književnosti prenosi se gotovo slučajno: italijanski pisac Đozue Karduči objavljuje te iste 1860. esej s naslovom Barok pisaca iz 17. veka (Barocco dei secentisti), a u narednim decenijama srećemo ga slično upotrebljenog u Španiji, zatim kod Ničea, koji piše da se „barokni stil pojavljuje uvek kada velika umetnost počinje da opada“. Od njega počinje i kasnije gotovo insistentno vezivanje odlika baroka za neke periode antičke umetnosti, pa i književnosti (naročito često u „srebrnom dobu“ latinske književnosti).
Suštinski prelom u korišćenju ovog termina predstavlja pojava knjige Hajnriha Velflina Renesansa i barok 1888. godine: u njoj je on ne samo analitički prikazao razvoj ovog stila u...