Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Početak razvoja mikroekonomije vezuje se za pojavu i razvoj marginalističkog pravca ekonomske misli. Marginalistički pravac ekonomske misli nastaje sedamdesetih godina devetnaestog veka, i on se razvrstava po nacionalnom kriterijumu i gradovima iz kojih potiču glavni predstavnici. U tom smislu izdvajaju se sledeće škole marginalističkog pravca ekonomske misli:
1) bečka (psihološka) škola,
2) lozanska (matematička) škola,
3) maršalijanska (kembridžka, neoklasična) škola i
4) savremena post-maršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza.
Za klasike je bitna ponuda robe. Oni smatraju da roba dobija vrednost u proizvodnji i određena je količinom rada koja je utrošena za njenu proizvodnju. Marginalisti smatraju suprotno. Analiziraju isključivo razmenu, odnosno tržišna kretanja. Odgovore u vezi sa određivanjem vrednosti, odnosno cene proizvoda, traže na strani tražnje, tj. potrošnje. Po njima vrednost proizvoda određuje subjektivna ocena potrošača o korisnosti određenog proizvoda. Potrošač je subjekt tržišnih zbivanja. Ekonomski interes potrošača određuje kretanje tražnje, ponude i cena.
Marginalistički ekonomski pravac analizira ponašanje potrošača na tržištu u odnosu na marginalne (granične) veličine. Po marginalnim veličinama ovaj pravac je i dobio naziv marginalistički pravac.
Maršalijansku školu, odnosno maršalijanski sistem mikroekonomske analize, korigovali su i usavršavali teoretičari monopolske ili nepotpune konkurencije, a posebno ekonomista Hiks. Korekcije su išle u pravcu usklađivanja maršalijanskog sistema mikroekonomske analize sa savremenim sistemom makroekonomske analize. Tako korigovana savremena post-maršalijanska (neoklasična) mikroekonomska analiza postaje sastavni deo opšteg sistema savremene ekonomske analize, odnosno kako bi to Samjuelson nazvao, postaje sastavni deo neoklasične sinteze.
OSNOVNI PRINCIPI MARŠALIJANSKE (KEMBRIDŽKE, NEOKLASIČNE) ŠKOLE
Maršalijanska škola ekonomske misli je dobila naziv po Alfredu Maršalu (1842-1924). Alfred Maršal je bio jedan od najpoznatijih engleskih ekonomista marginalističkog pravca ekonomske misli. Rođen je u Engleskoj, u Londonu. Zavšio je Cambridge i bio profesor matematike, pa profesor na katedri političke ekonomije.
Glavno Maršalovo delo zove se „Principi ekonomike“. Objavljeno je 1890. godine. Doživelo je mnoga izdanja i dugo vremena služilo kao udžbenik ekonomije. Dobrim delom ono i danas služi kao osnovica mikroekonomske analize, tj. analize cena i raspodele (najamnine, profita, kamate i rente). Još u nazivu svog dela „Principi ekonomike“, Maršal uvodi naziv „ekonomika“ („economics“) kao novo ime za ekonomsku nauku.
Maršalijanska škola ima još dva naziva. Prvi je: kembridžka, a drugi: neoklasična škola ekonomske misli. Naziv kembridžka je dobila zbog toga što je Alfred Maršal bio dugogodišnji profesor ekonomije na Kembridžkom univerzitetu. Naziv neoklasična dobila je zbog toga što je Maršal u svojoj teoriji vrednosti u izvesnoj meri prihvatio stavove klasične škole ekonomske misli. Praktično, radi se o pomirenju teorije troškova proizvodnje Džona Stjuarta Mila sa marginalističkom koncepcijom vrednosti, odnosno sa teorijom marginalne korisnosti koju su razvili predstavnici bečke psihološke škole. Drugim rečima, Maršal, analizirajući poreklo vrednosti robe, povezuje faktore koji utiču na vrednost robe na strani ponude sa faktorima koji utiču na vrednost robe na strani tražnje. Jedna od najvažnijih razlika prema klasičnoj školi je u tome što klasičari istražuju probleme stroge teoretske ekonomije, dok se neoklasičari bave ekonomikom, tj. prvenstveno razmatraju ta pitanja s praktičnog stajališta (u ekonomskom životu).
Ekonomika je vezana uz ekonomska kretanja u praksi, dok se naziv ekonomija više odnosi na ekonomsku teoriju. Osnovno što je u Maršalovim društveno političkim pogledima, jeste privrženost načelu pojedinačne slobode i slobodne tržišne utakmice. U proizvodnji vladaju tri zakona i to zakon:
(1)opadajućih prinosa - dodatni prinos sve manji, što važi za poljoprivredu,
(2)rastućih prinosa – putem poboljšane organizacije, a važi naročito u industriji i
(3)stalnih prinosa (proporcionalno povećanje).
Troškove Maršal deli na primarne i dodatne. Prvi tzv. promenljivi (varijabilni) troškovi, koji se menjaju s promenom opsega proizvodnje, a drugi tzv. stalni (fiksni) se ne menjaju s opsegom proizvodnje. Zakon supstitucije znači zamena skupljeg proizvodnog činioca s jeftinijim. Maršal je na ovom području sintetizovao teoriju Džon S. Mila, po kojoj se vrednost određuje s troškovima proizvodnje. Svaki činilac proizvodnje ima svoju ponudu i potražnju. Cena ponude određena je graničnim troškovima, dok je cena potražnje određena njegovom graničnom proizvodnošću. Nadnica je cena rada, kamata je cena kapitala, a renta je cena zemlje, dok je profit cena upravljanja. Maršal je dao suptilnu i sistemsku analizu tržišta.