Maturski, seminarski i diplomski radovi iz likovne kulture.
Tema mog maturskog rada je impresionizam u francuskom slikarstvu. Tema jeste opširna ali predmet mog istraživanja neće biti proučavanje svih francuskih impresionista već samo jedne grupe slikara za koje smatram da su najvažniji predstavnici. Opredelivši se za Renoara, Pisara, Dega, Sizlea i za slikare koji će proći kroz fazu impresionizma, dovoljan je izbor da analizom njihovih dela pokažem šta je to novo u impresinističkom slikarstvui kakav je značaj imao u francuskoj i izvan nje. Metode i načini izrade rada sastoje se prvo u izboru slikara i njihovih dela a zatim u analizi istih. Analizom sadržaja slika pokazaćemo različitost tema slika i bitne karakteristike ipresionističkog slikarstva i tehnike.
Umetnički pravac, impresionizam dominirao je u Evropi u poslednjoj četvrtini XIX veka. Nikao je u Francuskoj, gde je i dobio ime. Nasuprot prethodnicima racionalističkim realistima koji su tražili programske teme socijalnog i političkog sadržaja, impresionisti su bili izrazito subjektivni i senzualni liričari, koji su na prvom mestu stavljali vizuelnu vrednost slikarskog motiva. Pažnja im je koncetrisana na svetlost, a strast im je kolorit, zato česće rade u prirodi nego u ateljeu. Ne zadovoljavaju se razvijanjem tradicionalnih formula, već tragaju za novim načinom vizuelnog izraza, a iz novog načina proizilazi i nov odnos prema predmetu.
Spontan odnos prema svetu, omogućio je impresionizmu da koristi likovna iskustva svih, a ne samo evropskih stilova. Posebno, susret sa umetnošću Dalekog istoka, doveo je do prekretnice i tako je počela da se ostvaruje ideja da je umetnost sredstvo komunikacije svih naroda, bez obzira na njihovu nacinalnu umetnost i tradiciju.
Saznanje da je svetlost sastavljena od boja i da u njoj nema bele i crne, već samo toplih i hladnih boja kojima je moguće izraziti svetlost i senku, našlo je punu primenu u slikarstvu impresionista. Zato impresionisti stvaraju radosno i svetlo slikarstvo sposobno da izrazi treptanje vazduha i drhtaj sunčevog odbleska. Odblesci u vodi, naročito, dovode ih do novih otkrića ne samo u poznavanju boja nego i suštine stvari. Moglo bi se reći da dekomponuju boje i pomoću bojenih pega daju predmetima do tad nepoznatu svežinu i živost. Najviše ih privlače predeli i rečne obale, život na vodi, kuće sa baštom i uporedo sa tim mali ljudi, njihovi izleti u prirodi, sastanci u baru, u pozorištu, na igranci. Portrete i nage figure slikali su na isti način kao i predele, ne dajući prednost ni ljudima nad prirodom, ni prirodi nad čovekom.
Za ondašnje prilike, kada se slikarsko umeće sticalo, gotovo isključivo, izučavanjem starih majstora u muzejima, a predstavljala dela u salonima pojavila se slika Eduar Monea ”Olimpija” koja dokazuje da počinje nešto novo, mada se to novo već naslućivalo na slici ”Doručak na travi”. Ona pokazuje nage modele u pratnji dvojice odevenih muškaraca, u prirodnom okviru. Nagost modela objašnjena je kontrastom toplih, mekih i žućkastih tonova ženske puti i hladnih, crnih i sivih tonova odeće muškaraca. Inače u XIX veku javnost se užasavala svake novine u slikarstvu, jer je gotovo važilo pravilo da se novator ne dopada. On se udaljio od svojih prethodnika, a istovremeno održavajući kontakt sa njima, jer Eduar Mane poznaje umetnost iz muzeja. ”Olipmija” (1863) nije više ubedljiva ilustracija neke teme, već je prvenstveno lepo slikarsko delo. Ono što je vekovima smatrano samo sredstvom, sada smelo potvrđuje da je samo sebi cilj. Ovom slikom Mane okreće leđa tradicionalnim navikama. On smanjuje dubinu, volumene svodi na ravni, razmazuje boju na dosta širokim površinama i suprotstavlja svetle zone tamnim bez prelaza. Međutim, Mane samo novotari, a u suštini suviše se divi starim majstorijama.
Od pojave ovih slika pripreme su trajale gotovo jednu deceniju i tada su istomišljenike zbližila osećanja i istrajnost u traženju novih rešenja. To je bio susret i razmena iskustava dve grupe: prve koja se formirala na švajcarskoj akademiji sa Pisaroom i Sezanom, i druge koja se formirala na akademiji Glejr sa Maneom, Bazilom, Renoarom i Sislijem.
Rađaju se predstavnici novog slikarstva, koji nisu svi istih ubeđenja, ali postoji nešto što je zajedničko. Svi su neprijateljski raspoloženi prema zvaničnom slikarstvu, svi odbacuju istorijske, mitološke, sentimentalne teme kao što odbacuju i tamni kolorit i ulickanu formu. Svi hoće da se bave savremenim slikarstvom, uzimajući teme iz svakidašnje realnosti svog doba. Do izvesnog stepena saglasni su da treba zadržati samo ono što se pruža pogledu baš u trenutku kad slika. Dakle, ništa sem prolaznog izgleda. Isključivo ono što se vidi, a ne ono što se zna. Pošto je svet za njih samo proizvod svetlosti, oni zahtevaju da bude predstvaljen samo čistim bojama koje se dobijaju razlaganjem. Tako čak i senke postaju samo boje i sluka postaje sve svetlija i življa.
Zvaničan susret, bolje reći revolucija u slikarstvu zbila se na izložbi 1874. godine kod fotografa Nadara. Ovakav prevratnički pogled na stvarnost ni publika ni kritika nije oprostila impresionizmu. I zaista, pronalasci impresionističke tehnike zbunjivali su. Boje se pretvaraju u kovitlac tačkica i iskrivljenih poteza, približavaju se mrlje koje se pritom ne mešaju. Kontras boja, prema optičkom zakonu komplementarnih boja naizmenično se ističu, a sve to izgleda kao neka ludo smela zbrka.
Pre 1874. godine Klod Mone je bio glavni pokretač impresionizma. On će do kraja ostati njegov najubeđeniji i najsmeliji protagonista, dok će se imresionistička grupa ubrzo posle 1880. godine raspasti.
Izložba kod Nadara, je prva izložba grupe gde je predstavljena čuvena Moneova slika luke u Avru, a čiji je naslov ”Imresija, sunce se radja”.
Njen naslov naveo je jednog hroničara ”Šerivarija” da autora slike i njegove sledbenike nazove impresionistima. Nastanku ove slike prethodio je francusko-nemački rat koji je svirepo okončao Bazilovu karijeru, ali je ubrzao razvoj Monea i Pisaroa koji su se sklonili u London. U Londonu otkrivaju Tarnera, Konstebla i učvršćuju svoja shvatanja.
Grupicu koju su činili Mone, Renoar, Dega, Pisaro, Sisli nije gušila samostalne slikarske ličnosti. Mada su Mone i Renoar glavni pobornici revolucije impresionizma najistaknutije mesto u ostvarivanju impresionističke vizije i načina sagledavanja pripadalo je Klod Moneu. Svetlost je za Monea bila jedina realnost ovoga sveta. Nastanjen u Aržanteju, najradije posmatra Senu i njene obale. Sa zadovoljstvom beleži treptaje odbleska na reci, kao i finu svežinu vazduha koji odiše zadovoljstvom koje leto rasipa.