-
IMPRESIONIZAM-
Impresionizam je umetnički pokret u književnosti, muzici i slikarstvu nastao krajem 19. veku u težnji da u umetničko stvaranje unesu lična raspoloženja s obzirom na formu izlaganja i izražaja. Zasniva se na realističkom i naturalističkom promatranju prirode. Nastaje u francuskom slikarstvu između 1860. i 1870. godine, a njegovu pojavu najavljuju englezi John Constable i J.M.W. Turner sa francuskim slikarom Gustave Courbet. Najznačajniji predstavnici a ujedno i osnivači Impresionizma su francuski slikari, Claude Monet, Eduard Manet, Pissaro, Alfred Sisley, Edgar Degas i Auguste Renoir. Njemački Impresionizam predstavljaju Trübner, Liebermann, Corinth i Slevogt. Impresionizam uspostavlja nov odnos prema svetu. Slikari se više ne zadovoljavaju preobražavanjem, razvijanjem tradicionalnih formula, kao što su to činili romantičari, već tragaju za novim načinom vizuelnog izraza. Mrlje čiste boje počinju da brišu uobičajeni izgled predmeta. Od impresionizma počinje eksperimentisanje sa predmetom, koji se nastavlja do naših dana. Najdosledniji impresionista je francuski slikar Klod Mone. Po njegovoj slici Impresija, Rađanje sunca, celi pravac je dobio ime. Francuski slikar Ogist Renoar se, takođe vezuje za impresionizam, mada veliki broj njegovih slika ne pripada ovom pravcu. U skulpturi impresionizam je došao do izraza u delima Ogista Rodena. Iako su mu uzori bili Fidija i Mikelanđelo. Roden je manje obrađiivao kamen a više radio u bronzi i gipsu. Impresionisti napuštaju atelje da bi slikali "pod vedrim nebom". Obala rijeke Sena-e i obala Canal-a sa šumom Fontainebleu, bili su glavni motivi tog novog slikarstva koje je predstavljalo prirodu preko subjektivne impresije. Impresionisti oslobađaju materiju težine i čvrstine i transformišu energiju čiste svetlosti u razigrane vesele i senzualne pokrete boja. Najvažniji kriterijum ovog umjetničkog smra se je u prikazivanju predmeta i prirode preko kolorističke analize, sugerisane od strane sunca, svetlosti i vazduha. Iz tog razloga se gube lokalne boje, i na njihovom mjestu se pojavljuju tačke boja, koje se rekomponuju u samom oku posmatrača. Perspektiva se ne formuliše preko površinske dispozicije na platnu, nego nastaje koloritom i potezima kista na šta utiču promene atmosfere. Disolucija svijetlosti na tačke i kratke poteze kistom, sledila je zakon hromatskog simultaneog kontrasta, kojim se alteracija boja koje se nalaze jedna do druge dešava iz razloga zakona komplementarnosti.Polazeći od takvog tretiranja boje, koji se iz početka nije dogmatski primenjivao, neoimpresionisti, čiji su glavni predstavnici Georges Seurat i Paul Signac, su evolucionisali ka pointillisme, koristeći naučnu analizu boje.Cilj impresionizma je stvaranje perfekcionisane iluzije izgleda prirode, gde sve, pa čak i prolazni efekat atmosfere nad svetlošću može biti predstavljen. Prikazivanje atmosfere i predstavljanje subjektivne impresije kao duhovni podsticaj, određuju stilistički karakter ovog smera.
-INOVATORI U FRANCUSKOJ-
Francuski umetnici su tragali za novim slikarskim izrazima.Sa omalažavanjem su dobili naziv impresionisti, po Moneovom planu IMPESIJA ili rađanje sunca. Služeći se hromatskim efektima,težili su stvaranju vizuelnih utisaka koje je na njih ostavljala realnost. Najveći predstavnici impresionističkog pravca bili su: Klod Mone (1830-190), Pjer Ogist Renoar( 1841- 1919), Kamij Pisaro(1830-1903), Edgar Dega (1834-1917), Alfred Sisle (1839-1899), Berta Morizo (1841-1895), i pomalo po strani začetnik i simpatizer pravca Eduar Mane.
Impresionizam u slikarstvu
Impresionizam u slikarstvu posledica je zajedničkih ideja nekih umetnika u određenom trenutku francuske istorije, kad je ukupna klima odgovarala proširenju novog stila u slikarstvu. Prvi znakovi njegova pojavljivanja uočavaju se početkom 60-ih godina veka, ali zajednička svest nije bila jasno izražena sve do razdoblja između 1867. i 1869. Pokretačka snaga impresionizma bila je želja umjetnika da slikarstvu pristupe na sasvim suprotan način od onoga koji je bio prihvaćen u službenim, nedodirljivim krugovima pariske institucije, Salona. Umetnici koji su se veoma razlikovali po svojim osobnostima, dolazili su iz različitih škola, svaki posebno, i to prilično nagonski, krenuli putem novog stila. Teme, tehnike i umetnički jezik njihovih dela bila su obeležja koja su impresioni-zam jasno izdvojila iz tradicionalnog sveta akademske umjetnosti.Krajem 60-ih godina 19. veka tri su umetnika (Monet, Renoir i Pissarro) odlazila na obale reka Seine i Oise i slikati prirodu. Zanimao ih je odraz svetlosti u reci. Svoje su palete učinili svetlijima i različite su sene podelili, nesvesni da primjenjuju teoriju komplementarnih boja.Nema nekog datuma koji bi označio nastanak impresionističkog pokreta, iako je godina 1869. nesumnjivo bila značajna. Te su godine i Monet i Renoir naslikali La Grenouillère, kafanu na otvorenom i kupalište u blizini Bougivala. Ta se njihova dela danas smatraju prekretnicom ranog impresionizma.Ono što je sigurno jest da impresionizam obuhvata kratko razdoblje u istoriji umetnosti. I pored svog kratkog veku, ostvarenja umetnika u tih nekoliko godina jako su važna.
Impresionističke slike u početku nisu naišle na odobravanje. Konzervativna pariska publika smatrala ih je nedovršenima, poput improviziranih skica. Na velikim platnima impresionisti su prikazivali slikovite i sentimentalne motive. Zbog toga je u tim prizorima bilo teško pronaći ikakvu pravu poruku. U početku impresioniste nisu prihvaćali ni kritičari umetnosti. Budući da ih je Salon odbio, 1874. imali su prvu službenu izložbu. Kritičar i novinar Leroy ih je podrugljivo nazvao "impresionistima" prema izloženoj Monetovoj slici Impresija, izlazak sunca.Slikari impresionisti prirodi su pristupali na drukčiji način od svojih prethodnika. Njihov novi jezik nije samo promenio tradicionalne konvencije, već je preokrenuo i sam način na koji se gledalo na svijet. Umetnici nisu beležili prirodu kao statičnu i neprome- njivu, već su na platno prenosili njezino stalno kretanje i pulsiranje. Impresionistima je slikarstvo postala frenetična aktivnost jer je brzina izvođenja zahtevala sve ubrzaniji ritam rada.
Oni su hvatali uzdahe povetarca, stalno promenjivo nebo i neuhvatljive efekte svetlosti koja se odražava na vodi. S pojavom impresionizma, prikazivanje istorijskih tema izgubilo je svoj primat. Ovim umetnicima priroda je bila prava gospodarica: uranjali su u nju i u vizuelno iskustvo koje im je pružala. S hiljadama prelaza boje i vštinom senčanja i toniranja, impresionisti su naslikali ono što se po definiciji nije moglo naslikati, jednostavno zato što se fizički nije moglo videti, naprimer, kvlitet vazdzha, njegovu vlagu ili svežinu. Impresionisti su smatrali da u umetnosti treba uživati svim čulima i više su se bavili prisutnošću dubokih podražaja nago hladnom realnošću prizora. Zbog toga je psihološka percepcija postala važnijom od "stvarne" teme, a sadržaj je zamijenjen vizualnim "impresijama" svega što su čula mogla percipirati. Prikaz je izgubio prirodne tragove, koji su na kraju pokreta romantizma držali usidrenog u stvarnosti. Na njegovo mesto došao je Monetov Izlazak sunca koji više nije bio izlazak sunca, nego nešto sasvim drugo: "impresija" izlaska sunca.
Predstavnici impresionizma u slikarstvu
-EDUAR MANE-
Rođen je u Parizu, 23. januara 1832. Bio je sin visokog zvaničnika francuske Vlade. Kako bi izbegao studije prava po očevoj želji, pobegao je na more. Studirao je u Parizu kao učenik francuskog akademskog slikara Tomasa Kutura, i zatim posetio Nemačku, Italiju, Holandiju, Španiju i proučavao slike starih majstora. Holandski slikar Frans Hals, španski Dijego Velaskez i Francisko de Goja imali su presudnog uticaja na njegov stil. Mane je počeo da slika svakodnevne subjekte, žanrovski, kao što su bili portreti starih prosjaka, uličnih mangupa, ljudi u kafeima, ili scene španskih koridskih borbi. Usvojio je direktnu, smelu slikarsku tehniku u svom realističnom tretmanu materije subjekta. Godine 1863. njegova čuvena slika "Doručak na travi" (danas se nalazi u muzeju D'Orso u Parizu), prikazana je u "Salonu odbačenih", novom izložbenom prostoru koji je otvorio Napoleon III, kao odgovor na protest umetnika koji su odbijeni u zvaničnom Salonu. Ovo Maneovo platno koje portretiše piknik u šumi koje uključuje i nagu žensku figuru u sedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, privuklo je momentalno ogromnu pažnju, ali je bukvalno bilo diskreditovano od strane kritike. Mane biva proglašen od strane mladih umetnika vođom, i postaje centralna figura u sporu između akademskog slikarstva sa jedne, i buntovničke umetničke grupe iz tog vremena, sa druge strane. Mane ipak postaje priznat od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dve slike, i 1865. godine on izlaže "Olimpiju", portret nage žene baziran na Ticijanovoj prikazi Venere. Ova slika ponovo izaziva veliku pažnju, i protest akademskih krugova zbog takozvanog "neortodoksnog realizma".
Kurbeov Atelje pomaže nam da razumemo sliku koja je još više zaprepastila javnost-Doručak na travi - Eduar Mane (1832-1883) na kojem je prikazan nag model u društvu dva gospodina obučena u salonske kapute . Mane je prvi shvatio Kurbeovu važnost: njegov Doručak , između ostalog,jeste priznanje starijem umetniku.Mane je posebno uvredio ondašnji moral stavljajući jedno pored drugog žensku golotinju i vrlo doterane odevene muške figure na otvorenom,tim više što ne određeni naziv nije ponudio neko „više“ značenje. Ipak kompozicija je tako raspoređena da Mane sigurno nije nastojao da naslika neki stvarni događaj. Možda značenje platna leži upravo u tom poricanju uverljivosti,jer prizor ne odobrava ni nivou svakodnevnog iskustva,ni alegorije. Kao vizuelni manifest umetničke slobode Doručak je revolucionarniji od Kurbeovog dela.Slika zagovara slikarevu povlastinu da po želji slobodno spaja različite delove samo radi esteckog utiska.Nagost modela „objašnjena“ je suprotnošću između toplih žućkastobelih tonova ženske puti i hladne crnosive odeće muškaraca. Ili drugačije rečeno svet slikarstva ima „prirodne zakone“ koji se očekuju od onih u svakodnevnici,a slikar je pre svega odan svom platnu,a ne spoljnjem svetu.Ovde počinj stav koji je kasnije sažet u učenje o „umetnosti radi umetnosti“ i koji je postao kamen smetnje između naprednih i konzervativnih umetnika s kraja veka.Sam Mane prezirao je ovakve rasprave,ali njegovo delo potvrđuje njegovu životnu prednost „čistom“ slikarstvu: uverenju da su sami potezi četkice i površine boje,a ne ono što predstavljaju,umetnikova primarna stvarnost.Smatrao je da su se među slikarima prošlosti Hals,Velaskez i Goja najviše približili ovom idealu.On se divio njihovoj širokoj,otvorenoj tehnici,nijhovoj zakupljenosi svetlošću tonovima boje.Mnoga njegova platna ustvari su „slike od slika“. Ona prevode moderan jezik ranijih dela koja su za njega bila naročito izazovna. Mane je uvek pažljivo pročišćava izražajni i simbolički sadržaj svojih modela da nebi odmakao gledaočevu pažnju od same organizacije slike.bez obzira na temu njegove slike,prikazuju uzdržajnost osećanja koju je bio pobrkati s praznom ako ne shvatimo njenu svrhu.Kaže se da je Kurbe primetio da su Maneove slike kao karte ze igranje. Gledajući Frulaša shvatio je šta je pod tim mislio.Naslikano tri godine posle Doručka ova slika ima vrlo malo modelovanja,jedva nešto senke i ni malo dubine.Figura deluje voluminozno samo zato što konture podastiru oblike u realističkom skraćenju.Inače Mane izbegava sve načine pretvaranja ravne površine u prostor slike,što je praksa još od Đotovog vremena. Nerazlučena svetlosiva pozadina izgleda nam jednako blizu i podjednako čvrsta kao i flauta.Kada bi frulaš iskoračio iz slike,ostavio bi rupu kao isečen šablon.Odavde je dakle samo platno određeno na nov način.Ono više nije „prozor“ (u prostor) nego ekran načinjen od ravnih površina boje.Koliko je to važan korak,može se videti čin Frulaša uporedimo s Pokoljem na Hiosu Ežena Delakroa i s Pikasovim ekubističkim delom Tri igračice iz 1925.Organizacija Maneove slike očigledno liči na Pikasa,dok Ežena ili čak Kurbeova još uvek sledi renesansnu tradiciju „prozore“. Gledajući unazad,shvatamo da se revolucionarnost Maneove umetnosti može videti već u Doručku, iako još ne tako očigledno.Tri figure preuzete iz Rafaelove grupe rečnih božanstva čine celinu gotovo jednako bez senki, i deluju poput šablona kao i Frulaš.Oni bi se bolje sećali na ravnom zaslonu jer im odnos tamnog i svetlog njihovog sadašnjeg okruženja, nadahnutog Kurbeovim pejzažima,više ne odgovara.