Ferdinand de Saussure i Andre Martinet

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz informatike.

Početci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični su primjeri indijski gramatičar Panini, Platonov dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatika koji su usredotočili svoj interes za strukturu jezika ponajviše na raščlani islamskog svetoga teksta, Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura postoji u većoj ili manjoj mjeri izražen interes za ustroj i porijeklo jezika, moderna lingvistika vuče korijen iz evropske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Stave li se na stranu izvanjezični motivi srednjovjekovnih i renesansnih jezikoznanaca (želja za "otkrićem" jezika Adama i Eve, razne modernom čovjeku strane i bizarne ideje), činjenica je da razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadnoga kruga, potiču iz doba pred 500-700 godina. Tada se i oblikovala filologija (doslovno- ljubav prema riječi), disciplina koja se sada različito interpretira, no koja bijaše jezikoslovljem onoga doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj., ne govornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji 18. i 19. vijeka su bili Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Muller, te niz drugih jezikoslovaca koji su postavili temelje komparativnom izučavanju jezika - napose indoeuropskih, kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neeuropskih uljudbenih krugova. Koncem 19. vijeka je dominirala škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zabacila historijsku dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorni ostvaraj u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, napose August Leskien, igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma "srpskohrvatskog" jezika.

Moderna lingvistika počinje djelovanjem švicarskoga jezikoznanca Ferdinanda de Saussurea. De Saussure je utemeljio jezikoslovlje kao znanost, postavio osnovne ideje po kojima se razlikuje od starije filologije.

2 FERDINAND DE SAUSSURE

Ferdinand de Saussure opisuje jezik kao šahovsku igru, poseban sustav sa svojim vrijednostima i odnosima.

Tečaj opće lingvistike (Cours de linguistique générale) bilješke su s predavanja slavnog lingvista Ferdinanda de Saussurea koje su poslije njegove smrti objavili njegovi studenti. U ovom djelu De Saussure lingvistiku određuje dijelom semiologije, zadaje jezik kao predmet lingvistici te daje počelo modernom strukturalizmu.

2.1 Autorstvo

Djelo su objavili nakon smrti Ferdinanda de Saussurea studenti koristeći se bilješkama s njegovih predavanja. Bili su to Charles Bally i Albert Sechehaye. Tečaj se temelji na trima ciklusima bilježaka iz razdoblja predavanja u Ženevi od 1877. do 1906. Nakon Saussureove smrti, Bally i Sechehaye htjeli su objaviti njegova predavanja, ali su ustvrdili da nije pisao nikakve osobne pripreme (ovu knjigu vjerojatno nikad i nije planirao napisati), stoga su prikupili bilješke devetorice studenata, koje su bile neujednačene i nepotpune. Najdetaljnije su bile Degallierove i Riedlingerove bilješke, ali promaknule su im Constantinove koje je objavio Robert Godel 1957. godine.

2.2 Osnovne dihotomije

U tom djelu postoji pet temeljnih dihotomija:
• jezična djelatnost (langage): jezik (langue) - govor (parole)
• jezični znak: označitelj (signifié) - označenik (signifiant)
-pristup: interna lingvistika - eksterna lingvistika

1 UVOD 3
2 FERDINAND DE SAUSSURE 4
2.1 Autorstvo 4
2.2 Osnovne dihotomije 4
2.3 Jezik i govor 5
2.4 Označitelj i označenik 6
2.5 Sinkronija i dijakronija 7
2.6 Izvanjski i unutarnji elementi 7
2.7 Sintagmatski i asocijativni odnosi 8
3 ANDRE MARTINET 8
4 USPOREDBA 9
5 ZAKLJUČAK 11
6 LITERATURA 12