Fenomen globalizacije i njene protivrečnosti

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Dokaze globalizacije mozemo vidjeti na svakom koraku: kod kuce, na radnom mjestu, u velikim robnim kucama, u novinama i poslovnim zurnalima, u mjesecnim vladinim statistikama, i u akademskoj literaturi. Ne smijemo zaboraviti ni dogadjanja u Sietlu pocetkom 1999. godine, koja su okupirala udarne vijesti svih globalnih medija. Protivnici WTO-a i globalizacije koji su se culi u Sietlu, ali nesto kasnije i u Davosu ( World Economic Forum ) i Bangkoku ( UNCTD ) te nedavno u Pragu ( IMF, WB ), i Buenos Airesu isticu da je aktuelni sistem svjetske trgovine nedemokratski, te da mehanizmima i trendovima globalne razmjene upravlja iskljucivo materijalni interes umjesto zelje i nastojanja za dobrobit privrednog napretka uzivaju svi, a ne samo bogati dio svijeta. Oni u globalizaciji vide zavjeru bogatih zemalja i multinacionalnih kompanija za koje tvrde da krse ljudska prava jer degradiraju zivot, izmedju ostalog izazivanjem masovne nezaposlenosti i usadjivanjem beznadja, unistavaju okolis, zatiru sve koji unistavaju njihove interese i profite i , sto je najgore, prisiljavaju siromasne da ostanu siromasni.
Zagovornici slobodne trgovine i globalizacije, naprotiv, isticu da je slobodna trgovina najzasluznija za svjetski privredni napredak i prosperitet i da njezini pozitivni ucinci svakako imaju prevagu nad onim negativnim. No, sudeci prema iskazanom nezadovoljstvu poglavito siromasnih zemalja i brojnih nevladinih organizacija, fritrederi jos uvijek nisu dovoljno uvjerljivi, pa cak i kada obecavaju da ce globalnoj ekonomiji dati ljudsko lice. Jer, evidentno je da je profit jos uvijek ispred interesa zastite okolisa i ljudskog zdravlja, te interesa obicnog covjeka.
Kao sto se iz uvoda moze i zakljuciti, u ovom radu ce se posebno izucavati prednosti i nedostaci globalizacije, sa svim njenim pratecim efektima na razvijene i zemlje u razvoju.

FENOMEN GLOBALIZACIJE

Začeci globalizacije

Od 1950. do 1980. godine zemlje u razvoju su biljezile brze stope rasta nego sto su bile stope rasta razvijenih zemalja u periodu njihove industrijske revolucije. Kao rezultat toga zemlje u razvoju su povecale svoje ucesce u svjetskom bruto drustvenom proizvodu sa 15% u 1960. na 22% u 1985. godini. U istom periodu mnoge od tih zemalja su postale aktivne ucesnice u sirenju i dinamiziranju globalnog sistema trgovine. U 1965. godini njihovo ucesce u svjetskom izvozu industrijskih proizvoda je bilo svega 7%, da bi 1985. godine ono bilo povecano cak na preko 16%. Neosporno, da je kroz poziciju zemalja u razvoju moguce uvidjeti rastucu dinamicnost i medjuzavisnost svjetskog trzisnog ambijenta.

Posleratni period, misli se na onaj poslije Drugog svjetskog rata, razvoja svjetske privrede u cjelini karakterisu vrlo dinamicne strukturne promjene, kako u sferi proizvodnje, tako i u trzisnoj poziciji pojedinih zemalja. Globalna privredna kretanja su bila pracena znatno brzim rastom svjetske trgovine od rasta svjetske proizvodnje. Vec uocene tendencije i prognoze govore da se mora racunati sa najpovoljnijim kretanjima i nizim stopama rasta. U takvim i ocekivanim kretanjima, marketing bi uz tehnologiju i kapital trebao da odigra jednu od kljucnih uloga u borbi za adekvatno mjesto u medjunarodnoj podjeli rada i zadovoljavajucu trzisnu poziciju u svijetu. Bez razlike na odredjene strukturne i trzisno – prostorne promjene, dominacija industrijski razvijenih zemalja se nije dovodila u pitanje. Njihovo ucesce u ukupnom svjetskom uvozu se u periodu od 1950. godine permanentno odrzavalo na nivou od oko 66%, dok im je ucesce u svjetskom izvozu imalo blage oscilacije nanize ( od 67% do 63% ).

U uslovima savremenih trzisnih i tehnoloskih promjena, tesko je i zamisliti buducnost svjetske privrede bez najaktivnije uloge razvijenih zemalja. Onako kako razvijene industrijske zemlje budu uspjele da nadju rjesenja za svoje unutrasnje teskoce prilagodjavanja nastalim promjenama, umnogome ce se odvijati i njihova angazovanost na trazenju rjesenja za ostala otvorena pitanja savremene svjetske privrede. Orjentacija na maksimiranje svojih tekucih interesa, ne sagledavajuci posljedice sopstvenih poteza na dugorocan razvoj svjetske privrede – bila bi strategija sa samoogranicavajucim dejstvom.

Racunajuci na cinjenicu da su razvijene zemlje navikle da razmisljaju o dugorocnim aspektima sopstvenog rasta i razvoja, za ocekivati je aktivniju ulogu nerazvijenih zemalja ( posebno tzv. Novoindustrijalizovanih, ciji ce se broj svakako povecati ), kao i istocno – evropskih zemalja, sa svojim kvalitativno novim odnosom prema svjetskom trzistu i medjunarodnoj trgovini. Za medjunarodnu trgovinu se moze reci da je stara koliko i ljudska civilizacija. Pojedini narodi su od samog pocetka ispoljavali potrebu da trguju izmedje sebe ( Kinezi sa Mongolima, Asteci sa Majima, Rimljani sa Egipcanima, Americki indijanci sa Kolonistima i sl. ). Trgovina se vrlo dinamicno razvijala, najprije kroz primitivno – naturalne forme, zatim kroz kolonijalni i imperijalni okvir, da bi poto dobila svoj tradicionalni izraz robno – novcane i interesne razmjene na principima komprativnih razlika i komparativnih prednosti. Struktura ponude i struktura traznje u pojedinim dijelovima svijeta je bila vrlo razlicita, te su neekvivalentnost i neravnopravnostpostali prirodni i normalni principi po kojima se dugo vremena odvijala medjunarodna razmjena izmedju Sjevera i Juga, istoka i Zapada. Druga polovina proslog vijeka je karakteristicn po razbijanju tradicionalnih principa i tradicionalnih okvira medjunarodne trgovine. To je posebno karakteristicno za period 1960-tih godina. Od tada se ulazi u eru naglasene proizvodne diversifikacije u tokovima svjetske privrede, velikih tehnoloskih transfera, povecanog seljenja i preplitanja faktora proizvodnje, pojave novih aktivnih ucesnika n svjetskom trzistu, kao i razvijanja novih i nekonvencionalnih formi medjunarodnog poslivanja. Taj period mozemo oznaciti kao period internacionalizacije
internacionalnog biznisa. Pocetni impuls i razvojni ton tom procesu su neosporno dali najjaci predstavnici americke privrede. Za period 60-tih godina se otuda sa pravom kaze da predstavlja godine “americkog izazova” i naglasene dominacije americkih kompanija.

Medjutim, dinamicnost svjetskog trzista i medjunarodne marketing prakse se upravo ogledaju u tome sto se ne moze racunati na prednost stecenih pozicija u dugom roku. Vec sledece dekade ce pokazati da je na svjetskom trzistu sve podlozno promjenama. Relativni parametric konkurentske snage i trzisnog polozaja dobijaju sve vise na validnosti u odnosu na apslolutne pokazatelje.

Pazljivija analiza medjunarodnih trzisnih tokova ukazuje na to da se svaka dekata moze tretirati kao poseban strategijski period u strukturno – razvojnom pogledu. Radi se o dovoljno dugom periodu u kome dolazi do znacajne promjene medjunarodne klime,l kako u pogledu strukture ucesnika, tako i u pogledu trzisnog potencijala i atraktivnosti pojedinih formi medjunarodnog poslovanja. Osvrnucemo se na osnovne strukturno – razvojne karakteristike koje su znacajno uticale na razvoj medjunarodnog biznisa u poslednjih nekoliko decenija.

U periodu 70-tih godina zemlje OECD su imale dominantnu ulogu u medjunarodnoj trgovini. Na njih je otpadalo oko dvije trecine svjetske trgovine. Na listi najvecih uvoznika SSSR, kao i zemlje van OECD, se nalazila tek na 15. mjestu, ana listi najvecih izvoznika na 13. mjestu. Sve ispred su bile zemlje OECD. To je bio period visoke vrijednosti dolara u odnosu na ostale valute, te su americke firme vise favorizovale direktne investicije u inostranstvu u odnosu na izvoz.