Evropska konvencija o ljudskim pravima

Maturski, maturalni, seminarski, diplomski i master radovi iz prava.

Kako su se rađala ljudska prava?
Primjeri prava i institucija za zaštitu ljudskih prava opisanih u prethodnim poglavljima pokazali su da sva ta prava nisu iste prirode ni istog značenja. Štaviše, ona se stalno razvijaju.
Vidjeli smo da je Savjet Evrope usvojio više konvencija (ili povelja). Osim toga, Vijeće ministara je također usvojilo brojne deklaracije i preporuke o ljudskim pravima. Sigurno je da svi normativni akti nemaju istu pravnu težinu; neki od njih (konvencije) od velikog su značaja jer obavezuju države na poštivanje odredbi. Drugi (deklaracije), ako nemaju obavezujući karakter, još manje doprinose stvaranju običajnih normi iz kojih proističu opće obligacije.

Sastojci prava
Da bi se zaista poslužili temeljnim pravima važno je razumijeti od čega se ona sastoje. Da bi bilo potpuno pravo mora da ima:
• nosioca (onog kome je namjenjeno pravo, jasno određenog)
• sadržaj (ono što pravo štiti mora biti izričito naglašeno)
• način njegove primjene (jasno ukazati na koji način se prava mogu ostvarivati) npr. vrste i načini sankcija u slučaju narušavanja.
Kada je pravo formirano od ta tri elementa može biti smatrano za “potpuno”. To je naravno slučaj sa pravima uvrštenim u konvencije i sporazume koje određuju obaveze država. Proklamirana prava u rezolucijama i deklaracijama ne preciziraju mehanizam njihove primjene.

Nosilac prava
Nosilac može biti pojedinac ili kolektiv. Članci Evropske konvencije počinju sa naznakom “svaka osoba”, što označava pojedince kao nosioce prava. Izvjesna prava, kao pravo udruživanja, mogu samo biti izvršena kolektivno. Međutim, ona mogu sačuvati individualnu dimenziju kao što je pravo pristupa jednom udruženju ili sindikatu. Uz nekoliko iznimaka, srž ljudskih prava u međunarodnom pravu bilo da se radi o građanskim i političkim pravima ili pak ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, je priznata samo u njenoj individualnoj prirodi (npr. prava manjina).

Sadržaj
Sadržaj prava može prouzrokovati od strane države ili ustupak ili intervenciju.
• U prvom slučaju pravo je nazvano atirbutivno ili negativno pravo. Npr. kada se želi ostvariti sloboda osnivanja udruženja ili sindikata od države se zahtijeva da ne intervenira.
• U drugom slučaju radi se o pravu “potražnje” koje zahtijeva državnu akciju. Pravo na edukaciju je jedno takvo pravo. Također pravo na jednak proces zahtijeva uslugu države.
Treba obratiti pažnju da se previše brzo ne pristupi kategorizaciji tog prava. Ono često obuhvaća dvije odlike “atributivnog” i “prava potražnje”. Sloboda izražavanja zahtijeva od države da ne intervenira u toj oblasti, ali intervencija je neophodna u slučaju njegovog sputavanja.

Povezanost ljudskih prava
U različitim prirodama prava koje smo upravo opisali, ideje iz 1948. godine, propovjedajući univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava su potvrđene između ostalog i na Svjetskoj konferenciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima održanoj u Beču, 14.-25. juna/lipnja 1993. godine, u nadi da se ukinu škole mišljenja i tendencije stvorene razvojem ljudskih prava. Kraj hladnog rata i nestanak blokova (Istočnog i Zapadnog) je učinio da danas na sve četiri strane svijeta dostignemo jedinstvenu koncepciju o ljudskim pravima, jednu vrstu sinteze ili povezanog skupa.

Razvojne faze ljudskih prava

“Pravo u zametku”

1) Izrada nacrta međunarodnih tekstova
Ne postoji precizna ni jedinstvena procedura u izradi međunarodnih tekstova koji se odnose na ljudska prava. Generalna skupština Ujedinjenih naroda, u svojoj rezoluciji 41/120 od 4. decembra/prosinca 1986., pod nazivom “Uspostavljanje međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava” pozvala je države članice da poštuju sljedeće smjernice u stvaranju ovakvih tekstova:
• moraju biti u skladu sa postojećim međunarodnim zakonom u oblasti ljudskih prava;
• nikada ne gubiti iz vida osnovni karakter prava koji proizilazi iz dostojanstva i nerazdvojivih vrijednosti ljudskog bića;
• moraju biti toliko precizni da svi zakoni i obaveze koji iz njih proističu mogu lako da se definiraju i sprovedu u praksu;
• izabrati, u datom slučaju, realne i efikasne mehanizme za primjenu, uključujući i sistem pisanja izvještaja;
• pokušati pribaviti široku međunarodnu podršku.
Ove preporuke su važeće bez obzira na mjesto izrade ljudskih prava, tj. regionalne organizacije (Savjet Evrope, Organizacija afričkog jedinstva, ...) kao i specijalizovane institucije (OIT, UNESCO, ....).
Svaka organizacija je definirala vlastitu proceduru izrade nacrta tekstova. U principu, za ovaj zadatak zadužen je pomoćni organ (komisija) i to čini uz pomoć Sekretarijata. Nacrt zatim prolazi kroz glavni organizacioni organ i usvaja se nakon debata i plenarne sjednice.
Pripremni radovi na izradi nacrta ljudskih prava imaju veliki značaj iako su često zanemareni. Upravo u toku ove faze određuju se smjernice koje će uticati na kasnije tumačenje tih prava. Sudovi mogu koristiti dokumente pripremnih radova prilikom donošenja odluka.
2.2. “Nedozrelo pravo”
1) Deklaracije i preporuke
Termini, deklaracija i preporuke su slični pojmovi, koji se koriste ovisno od toga kako ih ko prihvata. Shodno korištenju, deklaracija je formalni i svečani akt koji se koristi kod potvrđivanja veoma važnih principa sa dugotrajnom vrijednošću. Od država članica se očekuje da u potpunosti poštuju navedene principe, kao u slučaju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Preporuka je manje formalnog karaktera. Osim ove karakteristike, ne postoji neka druga razlika između deklaracije i preporuke. Obje, u većini slučajeva, sadrže opće principe ili opće norme o ljudskim pravima.
2) Razlog zbog kojeg deklaracije postoje
U praksi, usvajanje deklaracija ili preporuka (druga etapa) obično prethodi usvjajanju konvencija (treća etapa).
Prije usvajanja konvencija obavezno je usvajanje deklaracija. Pod pretpostavkom da je konvencija sastavljena, ali je ratificirao samo mali broj zemalja, principi sadržani u njoj gube svaku efikasnost. Međutim, u slučaju da postoji svečana deklaracija, ona će ostati osnovni tekst kojeg će koristiti međunarodne organizacije i države, ma šta se desilo. To je, u neku ruku, pokušaj stvaranja međunarodnog prava “vršenjem uticaja” i “propagandom”. Kada je deklaracija usvojena velikom većinom i na osnovu koncenzusa međunarodne zajednice, ona postaje sredstvo u rukama država za vršenje pritiska na druge države i može čak doprinijeti stvaranju međunarodnog običaja, čim dobije opću i nedvosmislenu primjenu.
3) Pravna vrijednost deklaracije
Kao i preporuke, deklaracije koje se odnose na ljudska prava, su tekstovi bez obavezujuće pravne snage: oni kojima su namjenjene, nisu ni u kojem slučaju obavezni da u potpunosti poštuju njihove odredbe. Ako neki tekst nazivamo “deklaracije” a ne “preporuka” on nije obavezujući za one kojima je namjenjen. Sa striktno pravne tačke gledišta, deklaracija i preporuke zaslužuju naziv “nezrelog prava”, u smislu prava koje još mora da “zri” prije nego što postane obavezno za države i prije nego ga počnu zahtijevati pojedinci.
Međutim, s obzirom na njihov svečani karakter i veći značaj, može se smatrati da usvajanjem “deklaracija” od strane država, te države možda izražavaju nadu da će članovi međunarodne zajednice poštivati principe koje one proklamiraju. Prema tome, “nezrelo pravo”, neobavezujuće na pravnom planu, tj. deklaracije i preporuke, mogu biti obavezujuće s moralne i političke tačke gledišta: to su neosporna sredstva moralnog i političkog pritiska koji obavezuje zemlje protivnice deklaracija ili preporuka, koje su dobile značajniju podršku grupe država, da se brane i obrazlože svoj stav.
Ti moralni i politički pritisci čine se još jačim s obzirom na psihološka sredstva pritiska koje sadrže deklaracije: svečani karakter proklamacije, formulacija koja liči na konvencije, itd. Sve to može biti još više naglašeno kontrolnim mehanizmima, ako su predviđeni deklaracijama ili preporukama koji ocjenjuju napredak postignut u primjeni proklamiranih principa ili ukazuju na slabost i nedostatke u njihovom sprovođenju. Takvi kontrolni mehanizmi ponekada postoje u okviru deklaracija koje se odnose na ljudska prava kao što je npr. u slučaju Deklaracije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika netolerancije i diksriminacije, zasnovanih na religiji ili uvjerenju.
Konačno, odsustvo obavezujuće pravne snage u deklaracijama i preporukama, ne znači da one nemaju nikakvu težinu: deklaracije i preporuke ustvari se koriste kod stvaranja novih međunarodnih običajnih propisa, prenose uvjerenja država koje su pravno povezane, jasnog su i nedvosmislenog sadržaja. Takav je slučaj i sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
4) Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Definirajući “zajednički ideal kojem teže svi narodi i sve nacije”, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ne sadrži obavezujuću vrijednost u pravu. Ipak, neke zemlje, vlastitom inicijativom, odlučile su da je poštuju ugrađujući je u svoje ustave. U tom smislu, obavezujući karakter Univerzalne deklaracije manje proističe iz samog teksta nego iz unilateralnog obavezivanja država. Osim toga, Univerzalnu deklaraciju preuzele su mnogobrojne rezolucije i međunarodni akti što joj je dalo značajan moralni i politički odjek. Sve regionalne konvencije o zaštiti