Eutanazija

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz biologije i ekologije.

Šta je to eutanazija?Sama riječ je grčkog porijekla:eu-dobra,thanatos-smrt.
Eutanazija predstavlja ublažavanje smrti, lako umiranje.Eutanazija je posebna vrsta samoubistva da bi se izbjegle patnje, obično uz pomoć farmakoloških sredstava i drugih lica.

Bila je dopuštena u antičkom društvu,ali je zabranjena pojavom hrišćanstva.
U nekim je zemljama prihvaćena kao mogućnost jer saučesnistvo u samoubistvu nije kažnjiv zločin ukoliko nije izvršeno iz sebičnih ciljeva.
U većini zemalja eutanazija se smatra krivičnim djelom.

Mnogobrojni argumenti, među kojima se sreću i neki za koje je teško reći da nisu opravdani, idu u prilog prihvatanju eutanazije, a drugi ništa manje mnogobrojni stoje na suprotnom stanovištu o neprihvatanju eutanazije. Iako eutanazija predstavlja prije svega medicinski fenomen, o njoj se može govoriti sa različitih aspekata, etičkog, religijskog,sociološkog,pa i krivično-pravnog.

Neki ljudi,uprkos velikom napretku medicine,umiru u velikim mukama, slomljeni neizlječivim bolestima i sve češće nalaze izlaz u samoubistvu i okončanju života na sličan način. Tako, neizlječivi bolesnici koji nisu u fizičkoj mogućnosti da sebi prekrate život, traže da to učine ljekari ili rodbina. Ovo se dešava i kada bolesnik ili nemoćno lice iz bilo kojih razloga neće ili ne može da izvrši samoubistvo.Medicinska profesija našla se pred dilemom koja je suprotna normama ponašanja i rada: po svaku cijenu produžavati život ili ga prekinuti kada predstoji neposredno gašenje, a uz to postoji izričit zahtjev pacijenta za smrću.

Iako je pitanje eutanazije djelimično pravno, njom se bave i druge naučne discipline, prije svih sociologija, etika, teologija, kao i neke druge društvene nauke.Eutanazija zbog toga nikada nije mogla biti na periferiji ljudskih interesovanja.Smrt,kao i život univerzalna je kategorija i ima univerzalan značaj.Štiteći čovjekovo pravo na život, medicina je došla do barijera koje ne može premostiti i koje objektivno predstavljaju njen bar privremeni poraz.
Pitanje eutanazije ostaje uvijek aktuelno.Rasprava o eutanaziji pa ni o samom pojmu eutanazije nije završena. U svom izvornom značenju eutanazija je označavala čovjekovu želju i molitvu za dobrom, tj. blagom, brzom i bezbolnom smrću, bolje rečeno za blagim umiranjem. Na sljedećem stepenu, eutanazija označava pozitivnu brigu, zauzimanje, kao i njegu da se umiranje, koliko je samo moguće, proživi bez tjelesne boli i duševnih patnji – poštujući i život i dolazak smrti.Savremenom značenju eutanazije pridodaje se novi, agresivni sadržaj. Taj se pojam danas uglavnom upotrebljava u njegovom »preciznijem – i iskvarenom – značenju«, tj. u smislu namjernog i nasilnog oduzimanja života. Želi se, dakle, ukloniti bol ubistvom čovjeka, a za to se primjenjuju određena sredstva.

Sam izraz eutanazija danas se upotrebljava u značenju »samilosno ubistvo« (aktivno ili pasivno, direktno ili indirektno). Kad god je u pitanju eutanazija, misli se na namjerno ubistvo.

Otkako je sedamdesetih godina prošlog vijeka u Velikoj Britaniji i SAD započela javna rasprava o eutanaziji, ona ne silazi s pozornice.Sve do nedavno činilo se da je ozakonjenje eutanazije nespojivo sa naslijeđem savremene antropologije. Međutim,Holandija je 1993.godine donijela zakon, mnogo kritikovan i tumačen na razne načine, po kom ljekar nije kažnjen ako aktivno pospješi umiranje bolesnika, kad on to zatraži. Ljekar je dužan prijaviti takav slučaj, a na predstavnicima vlasti je hoće li pokrenuti istražni postupak.Tako je ova država postala prva u kojoj je „ubistvo iz milosrđa“ zvanično dozvoljeno pod određenim uslovima,kada je riječ o bolesnicima sa nepodnošljivim bolovima i neizlječivoj bolesti.

Tada su se čuli vrlo zabrinuti glasovi u Crkvi: taj zakon je protiv ljudskog dostojanstva, protiv civilizacije i savjesti, to je jeziva i pogrešna odluka, izbor očaja, ubijanje pacijenta, kriminalni čin. U novijoj istoriji bilo je u više zemalja pokušaja da se ozakoni eutanazija, no u tome se nije uspjelo.
Hitler je 1939. potpisao odredbu prema kojoj se na bolesnim osobama, koje su bile proglašene neizlječivima, mogla primijeniti eutanazija. Pred sudom u Nirnbergu 1945/1946. godine ustanovljeno je da je na temelju te odluke smaknuto 275.000 ljudi, a jedan od ljekara, dr Brandt, osuđen je na smrt.
Starogrčki ljekari takođe su se protivili eutanaziji. U prvobitnoj Hipokratovoj zakletvi, na koju se i danas ljekari(ali u izmjenjenoj formi) zaklinju, stoji: »Kunem se... da neću nikome, makar me on i molio, dati sredstvo koje donosi smrt, niti takav savjet...«

Izvještaji, međutim, donose brojke o eutanaziranim bolesnicima, mimo i protiv njihove volje,što je kod bolesnika pobudilo strah i nepovjerenje prema ljekaru.Statistika je pokazala da je broj tako pospješenih smrti značajno, ali i zabrinjavajuće rastao. A zabilježeni su iznenađujuće brojni slučajevi – oko hiljadu na godinu – da je smrt pospješena,iako to pacijenti nisu tražili.
Zapravo, još 1996. godine na sjevernoj teritoriji Australije je donijet zakon o eutanaziji koji je vrlo brzo, nakon devet meseci, povukla federalna Vlada.Belgijsko pravosuđe se kreće u istom pravcu. U oktobru 2002. godine belgijski senatori su glasali u korist nacrta zakona kojim se određuju uslovi pod kojima ljekari mogu pomoći neizlječivo bolesnima da umru.Tadašnji francuski ministar zdravlja Bernar Kušner je priznao da je lično vršio eutanaziju tokom svog rada u okviru "Doktora bez granica" u Vijetnamu i Libiji. On se zalagao za legalizaciju ovog postupka u Francuskoj, i kako je sam izjavio, iskoristiće usvajanje zakona u Holandiji kao pritisak na francusku javnost i parlament.

U Velikoj Britaniji je eutanazija kažnjiva i sa do 14 godina zatvora.
I u Australiji je ova tema aktuelna.2001.godine odobren je zahtjev za eutanaziju devetnaestogodišnjem mladiću sa oboljenjem motornih nerava.

Svijet je po ovom pitanju generalno podijeljen u dvije grupe - jednu koja smatra da legalizacija eutanazije daje ljekarima "dozvolu za ubijanje" i drugu,koja to smatra "ubistvom iz milosrđa".