EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

1. UVOD

Pojava konstrukta emocionalne inteligencije primljena je sa velikim zanimanjem u znanstvenim a posebno u širim društvenim krugovima. Jedan od uzroka takve popularnosti mogao bi biti u karakteristici suvremenog čovjeka da mnogo uspješnije rješava tehničke od humanih problema. Jedan od segmenata humanih problema pojedinca danas, svakako je rješavanje nesklada između onoga što misli i onoga što osjeća, odnosno usklađivanja emocije sa razumom.
Kao pojam emocionalna inteligencija datira u psihologiji od početka 90-ih godina prošlog stoljeća a uveli su ga prvi put u svojim radovima autori Peter Saloveya sa sveučilišta Yale i John D. Mayer sa sveučilišta New Hempshire. Oni su emocionalnu inteligenciju početno definirali kao ,, sposobnost praćenja i razlikovanja vlastitih i tuđih osjećaja i emocija, i korištenja tih informacija kao vodiča za razmišljanje i djelovanje,, (Salovey i Mayer, 1990). Pri tomu su naglasili kako se ipak radi samo o okviru koji bi trebao poslužiti za daljnja znanstvena ispitivanja. Isti znanstvenici su revidirali svoj prvobitni model definirajući emocionalnu inteligenciju kao sposobnost opažanja, asimilacije , razumijevanja i upravljanja emocijama. (Mayer, Caruso i Salovey 2000). Oni su za konstrukt emocionalne inteligencije uzeli kao teoretsku osnovu podvrste socijalne inteligencije iz Gardnerove teorije višestrukih inteligencija (interpersonalna i intrapersonalna inteligencija), te Sternbergove triarhičke teorije inteligencije (praktična inteligencija) koje datiraju iz 80-ih godina prošlog stoljeća.
Kroz više od desetljeće napornog zalaganja Mayer, Salovey i Caruso su uspjeli u velikoj mjeri dodatno razviti i znanstveno obraniti svoj koncept emocionalne inteligencije. U tu svrhu su kreirali testove s potrebnim metrijskim karakteristikama i tako izazvali popriličan broj istraživanja, koja obuhvaćaju njihov kognitivni (ability) model ali i druge modele koji se više baziraju na emocionalnoj inteligenciji kao konativnoj osobini ličnosti.
Relativno mlad konstrukt emocionalne inteligencije prolazi još uvijek kroz sve neophodne faze da bi bio prihvaćen kao ravnopravan član u obitelji “inteligencija”. Pri tomu nisu rijetka ni kritička gledanja u svezi s opravdanošću njegova egzistiranja.
Međutim čini se kako je emocionalna inteligencija ipak dobila za sada popriličnu pažnju od strane znanstvenika i da nije bez šansi da postane ravnopravna sa ostalim prihvaćenim modelima inteligencije (Takšić, 1998; Kulenović, 2000). Mayer i sur. (2000 in press) idu korak dalje od navedenog, tvrdeći kako ,, više nije moguće postavljati pitanje egzistirali emocionalna inteligencija, nego jeli ona bitna u različitim životnim oblastima,,. U okviru ovog seminara pokušati će se sažeto iznijeti teoretske osnove za nastanak emocionalne inteligencije, načini njena procjenjivanja, neki od poznatih modela kao i kritička gledišta prema ovoj potencijalno novoj vrsti inteligencije.




2. TEORIJSKE OSNOVE EMOCIONALNE INTELIGENCIJE

2.1 INTELIGENCIJA I EMOCIJE

Psiholozi su još u 18 stoljeću podijelili ljudsko mišljenje na tri segmenta:
 Kogniciju ili spoznaju (pamćenje, apstraktno i logičko mišljenje, prosuđivanje)
 Afekt (emocije, raspoloženja, osjećajna stanja poput umora i sl.)
 Motivacija (biološki porivi i stečeni postupci)
Prema Mayeru i Saloveyu (1997) suvremena psihološka istraživanja potvrdila su znanstvenu opstojnost ovakve klasifikacije.
Iz naziva konstrukta emocionalne inteligencije proizlazi da bi ona trebala biti kombinacija inteligencije i emocija. Stoga je potrebno prvo pokušati obrazložiti ova dva pojma. U skladu sa gore navedenom podjelom pod inteligencijom se smatra kvaliteta funkcioniranja kognitivne sfere mišljenja. Ipak, još uvijek u psihologiji ne postoji suglasnost jednoznačnog i općeprihvaćenog definiranja inteligencije, pa čak ni oko toga što je to točno inteligencija (Zarevski 1999). Vjerojatno najčešće citiranu definiciju inteligencije dao je Wechsler smatrajući da je «inteligencija ukupan ili globalni kapacitet pojedinca da djeluje svrhovito, misli racionalno i efektivno vlada svojom okolinom» (iz Salovey i Mayer 1990).
Prema Andriloviću i Čudini (1994) također do danas nema «jedinstvenog znanstvenog odgovora na pitanje što su emocije». Autori se priklanjaju definiciji po kojoj su emocije «doživljaji našeg vrednovanja i subjektivnog odnosa prema stvarima, događajima i vlastitim postupcima». U klasifikaciji emocija razlikuju:
- primarne (strah, bijes, radost, žalost)
- osjetne (bol, odvratnost, raspon emocija od kategorije «zadovoljstva» do «nezadovoljstva»)
- intelektualne (znatiželja, čuđenje, divljenje, estetski osjećaji)
- emocije prema sebi (sram, ponos, krivica, kajanje, zbunjenost)
- emocije prema drugima (ljubav, mržnja, zavist, poštovanje, simpatija, prijezir)
Osnovno pitanje koje se postavlja jest kako emocije utječu na inteligenciju. Prema tradicionalnom shvaćanju emocije dezorganiziraju i ometaju uspješni i racionalnu mentalnu aktivnost ( iz Salovey i Mayer 1999). Ovom se suprotstavljaju moderne teorije (Strongman, 1987; Schwarz, 1990. iz Takšić 1998) po kojima emocije mogu, ukoliko se njima ispravno upravlja, pokrenuti i poboljšati racionalno djelovanje pojedinca tako što će djelovati na povećanje motivacije za rješavanje problema za koji je neophodno racionalno rezoniranje (Salovey i Mayer 1990).



2.2 SOCIJALNA I PRAKTIČNA INTELIGENCIJA KAO TEMELJI
NASTANKA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE


Jedna od prvih klasifikacija inteligencija predložena je još davno od Thorndikea (1920., prema Mayer i Geher 1996; Salovey i Mayer 1999), prema kojoj postoje tri skupine intelektualnih sposobnosti. U prvi skupinu se ubrajaju apstraktna, analitička i/ili verbalna. U drugu mehanička, vizualno-spacijalna i/ili sintetička. I treća skupina u koju spadaju socijalna i/ili praktična inteligencija. Pri tomu se danas prve dvije inteligencije nazivaju zajedno akademskom inteligencijom budući da predstavljaju najbolji način predikcije uspješnosti u školovanju (Gottfredson 1998., prema Lam i Kirby 2002). Općenita podjela inteligencije na akademsku i socijalnu pogodna je za objašnjenje uzroka nastanka konstrukta emocionalne inteligencije. Prema Takšiću (1998) pod akademskom inteligencijom se podrazumijeva sposobnost logičkog i analitičkog rezoniranja i mjeri se uz pomoć tradicionalnih testova inteligencije pri čemu se rezultat najčešće izražava na skali kvocijenta inteligencije (IQ).
Socijalna inteligencija se za razliku od akademske odnosila na sposobnosti i vještine snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama, a s obzirom na to da one podrazumijevaju i odnose s drugim ljudima u okviru socijalne inteligencije nalazi se i sposobnost snalaženja u međuljudskim odnosima. Problem na koji su nailazili oni koji su htjeli dokazati opstojnost socijalne inteligencije bio je u širokom području koje ova vrsta inteligencije pokriva, raznolikosti svakodnevnih situacija što je otežavalo dolaženje do jedinstvene definicije i mogućnosti uspješnog mjerenja. Kao rezultat navedenog Cronbach (1960, prema Salovey i Mayer, 1990) je došao do zaključka kako socijalnu inteligenciju i nakon desetljeća pokušaja nije moguće definirati i mjeriti, što je prihvatila i većina drugih istraživača i na taj način se za duže vrijeme odustalo od pokušava validiranja ovog konstrukta. Razlog poteškoća u mjerenju socijalne inteligencije nalazio se u neskladu između potrebe da testovi imaju dobre metrijske karakteristike i istovremeno zadovolje kontekst samog konstrukta. Naime, ukoliko se primjenu testovi na principu tradicionalnih testova inteligencije, koji se sastoje većinom od apstraktnih zadataka, precizno definiranih i s dobrim metrijskim karakteristikama pojavljuje se problem konteksta, odnosno činjenice da se takvi zadaci rijetko susreću u realnim životnim situacijama. Tako Sternberg (1999) naglašava kako testovi akademske inteligencije imaju karakteristike da su jasno definirani, sadrže sve informacije da ih se može riješiti i imaju samo jedno ispravno rješenje do kojeg se najčešće može doći samo na jedan jedini način rješavanja. Dok praktični problemi postavljaju drukčije zahtjeve, budući ih prvo treba prepoznati i formulirati, imaju nekoliko prihvatljivih rješenja, slabo su definirani i ne sadrže sve potrebne informacije. Njihovo rješavanje zahtijeva prethodno iskustvo u svakodnevnim situacijama, kao i motivaciju i osobnu zainteresiranost. Iz navedenog se može zaključiti zbog čega klasični testovi inteligencije nisu pogodni za procjenu uspješnosti snalaženja u svakodnevnim životnim situacijama, niti mogu prognozirati uspjeh u životu. Tako su Sternberg i Wagner (1994, prema Takšiću 1998) istražujući inteligentno ponašanje u svakodnevnom životu, došli do zaključka da to nije ono koje se zahtijeva u testovima IQ-a, nego praktično znanje održavanja samoregulacije i kontrole, kako raditi s drugima i kako prihvaćati ono što drugi čine. Kao što je u uvodu navedeno spajanje postavki Sternbergove praktične inteligencije i Gardnerove interpersonalne i intrapersonalne inteligencije poslužilo je Mayeru i Saloveyu da postave temeljne teoretske odrednice konstrukta emocionalne inteligencije. Iz tih razloga bit će u nastavku u kratkim crtama izložene navedene teorije.



Gardnerova teorija višestrukih inteligencija

Gardner (Zarevski, 1999) navodi sedam osnovnih oblika inteligencije: muzičku, tjelesno-kinestetičku, logičko-matematičku, lingvističku, spacijalnu, socijalnu inteligenciju (interpersonalnu i intrapersonalnu). Pri tomu u kontekstu koncepta emocionalne inteligencije bitne su interpersonalna i intrapersonalna inteligencija.
Interpersonalna inteligencija se odnosi na sposobnost uočavanja različitosti kod drugih osoba s obzirom na njihov temperament, raspoloženje, motivaciju i namjere. Posebnu važnost za uspješno djelovanje u svakodnevnim životnim situacijama ima sposobnost da se prepoznaju prikrivene namjere i želje druge osobe, te shodno njima odabere optimalna strategija djelovanja.
Ukoliko sposobnosti koje se ubrajaju pod interpersonalnu inteligenciju, pojedinac usmjerava prema samome sebi, govori se o intrapersonalnoj inteligenciji kao sposobnosti da se razumje i upravlja vlastitim temperamentom, raspoloženjem, motivacijom i namjerama. Sam Gardner definira intrapersonalnu inteligenciju kao sposobnost stvaranja točnog i vjernog misaonog modela vlastite ličnosti i sposobnosti da se taj model upotrijebi za uspješno funkcioniranje u životu ( Gardner i sur.,1999).
Sažeto rečeno interpersonalna inteligencija omogućuje razumijevanje i rad s drugim osobama, a intrapersonalna inteligencija omogućuje razumijevanje i rad pojedinca sa samim sobom. Mayer i Salovey (1990) navode da postoji i fiziološka pozadina socijalne inteligencije. Naime, povreda frontalnog lobusa dovodi do promjena u ovoj sposobnosti a da pri tomu druge sposobnosti ostaju nepromijenjene.
Kolika je sličnost između Gardnerove socijalne inteligencije i konstrukta emocionalne inteligencije od Mayera i Saloveya govori i činjenica da neki kritičari emocionalne inteligencije smatraju da je ona zapravo samo drugi naziv za socijalnu inteligenciju i shodno tomu je suvišno uvođenje tog novog pojma (Zarevski, 2002). Koliko u takvim kritikama ima osnove vidi se i iz slijedećih postulata koje Gradner (1999) navodi kao bitne za intrapersonalnu inteligenciju: «mogućnost pristupa vlastitim osjećajima, poznavanje i veći raspon vlastitih emocija, sposobnost njihova razlučivanja i eventualnog imenovanja, te razumijevanje i primjena u usmjeravanju vlastitog ponašanja»



5. NAČINI PROCJENJIVANJA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE

Prema Mayer i Salovey (2000) mjerenje emocionalne inteligencije najčešće se provodi pomoću neposrednog procjenjivanja sposobnosti (testovi učinka) i skalama samoprocjene .
Karakteristika neposrednog ispitivanju sposobnosti emocionalne inteligencije je postavljanje pred ispitanika određeni problem koji on treba riješiti pri čemu, za razliku od skala samoprocjene, postoji točan i netočan odgovor. Time se mjerenje emocionalne inteligencije približava standardnim načinima ispitivanja opće inteligencije, budući da se ispitanika dovodi u problemsku situaciju odnosno zadatak koji treba riješiti.
Na osnovu svog modela sposobnosti emocionalne inteligencije Mayer i Salovey ( 2000) su konstruirali Višefaktorsku skalu emocionalne inteligencije (MEIS). Skala sadrži 12 subskala koje su podijeljene u četiri klase ili «grane» sposobnosti uključujući percepciju, asimilacija, razumijevanje i regulacija emocija. Prva grana "Percepcija emocija" s 4 testa mjeri sposobnosti identificiranja emocija na licu, u glazbi, pričama i dizajnu. "Emocionalna asimilacija mišljenja" odnosi se na načine na koje emocije mogu imati pozitivan utjecaj i olakšavati intelektualne procese, a mjerena je testom sintestezijskih prosudbi (relacije s drugim mentalnim senzacijama kao što su okus, boja dodir) i testom pristranosti prosudbe pod utjecajem emocija. "Emocionalno razumijevanje" uključuje rješavanje emocionalnih problema kao što su poznavanje mješavina složenih emocija, progresija (razvoj) emocija u vremenu, tranzicija emocija jedne u drugu i relativnost ili uvjetovanost emocija ovisno o kutu iz koga se nešto doživljava. Četvrto područje, "upravljanje emocijama" se testira pomoću 2 testa za regulaciju emocija kod sebe i drugih (opširnije vidi u Mayer, Caruso, Salovey, 2000). Za procjenu ispravnosti odgovora autori su primijenili tri različita kriterija i to konsenzus ispitanika, procjena eksperta i prosudba ciljane osobe. Kriterij konsenzusa ispitanika je bodovao određeni odgovor na neko pitanje sa vrijednošću proporcije ispitanika koji su zaokružili taj odgovor. Procjena eksperata kao kriterij je uzimao mišljenje stručnjaka iz ovog područja koji su prethodno usaglasili ispravna rješenje. Kriterij prosudbe ciljanih osoba je kao ispravan odgovor koristio onu vrstu emocija koje je osjetila osoba koja je recimo skladala glazbene odlomke za tekst ili slikala određene motive.
Kriteriji su pokazali visok stupanj konvergiranja ali su autori ipak dali prednost konsenzusu ispitanika.
Skale MEIS je pokazala zadovoljavajuće metrijske karakteristike. Pored toga utvrđena je povezanost ovako mjerene emocionalne inteligencije sa inteligencijom, empatijom, životnim zadovoljstvom i roditeljskom toplinom. Faktorskom analizom se pokazalo da se model može reducirati na tri latentne dimenzije: percepciju i procjenu emocija, razumijevanje emocija i upravljanje emocijama, te na opći faktor emocionalne inteligencije (Mayer, Caruso, Salovey, 2000). Ovo je za sada skala koja je obuhvatila najšire aspekte konstrukta emocionalne inteligencije.
Chiarrochi i sur. (2000) su na sličan način primijenili MAIS, pri čemu su dobili manju pouzdanost po svim segmentima testa. Zanimljiv zaključak ovih autora je kako ne treba zanemariti tradicionalni IQ kada se radi o razumjevanju emocionalnih procesa.
U posljednje vrijeme Mayer, Caruso, Salovey su kreirali novi test (dorađeni MEIS) pod nazivom MSCEIT (Mayer-Salovey-Caruso Emotional Intelligence Test) kao pokušaj da se poboljšaju psihometrijske karakteristike MEIS-a. Prva provedena istraživanja pokazuju da MSCEIT ima visoku pouzdanost (vidi tablicu 2.) i vrlo visoku korelaciju (0,98) između koncenzusa ispitanika i procjena 21-og eksperta pri utvrđivanju ispravnog odgovora (Mayer i sur. 2001; Mayer i sur. In press). Autori su također pokazali da konfirmativna faktorska analiza podržava teoretski model EI.