Deminizam i teodiceja u Romanu Brace Karamazov

Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.

Ovim radom želja mi je da se osvrnem na Roman Braća Karamazovi, te da kroz likove koji se javljaju u romanu detaljnije opiše pojam demonologije i teodiceje. Problem demonologije i teodiceje je ključni problem u romanu koji si postavlja Fjodor Mihajlovič Dostojevski. U romanu je vidljiv problem patnje u svijetu, posebno se bavio besmislenošću patnje nevine djece koja nisu stigla zgriješiti. Dostojevski problem teodiceje riješava, govoreći kroz usta Ivana Karamazova kojega vodi kroz ateizam i sumnju u vlastite ideje do psihičke bolesti. U razgovoru s bratom Aljošom, kaluđerom i učenikom starca Zosime, Ivan govori o apsurdnosti božanske buduće harmonije do koje će na svršetku svijeta doći, a koja počiva na patnjama ljudi. Također jedno od važnijih pitanja o kojem obrazlažem u ovoj radnji glasi: postojanje zla u ljudskoj prirodi i u svijetu, a upravo ta ljudska zloća je jako izražena kod Karamazovaca. Kako bi dobili bolji pregled roman dat ću kratak sadržaj i problematiku romana. Naposljetku opisivat ću detaljnije sam pojam demonologije i teodiceje u Romanu Braće Karamazovi. Na kraju svog diplomskog rada izložit ću kratki zaključak do kojeg sam došao baveći se ovim radom kao i literaturu koju sam koristio.

Pojam demonologije i njezino pojavljivanje u romanu Braće Karamazovi

Sama riječ je nastala od grčke rijeći demon što u prijevodu znači "nadnaravni duh". Demonologija se opisuje kao grana magije koja se bavi spiritualnim bićima koji se ne smatraju bogovima, drugim riječima demonologija predstavlja znanost, doktrinu koja se bavi proučavanjem demona.

Demon je bestjelesno mitološko biće za kojega se u staroj Grčkoj držalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo držati za zlo biće koje želi odvesti čovjeka na krivi put, dalje od Boga. Demone su također zvali vragovima ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi, muškaraca succubi. A potomke tih incubi demona i žena se smatralo vješticama. Od najstarijih se vremena vjerovalo da demoni mogu da utječu na život i sudbinu ljudi. Demon je spiritualno biće koje ne posjeduje nikakav fizički oblik, te stoga i zavidi fizičkim osjetilima kod ljudi, da bi osjetio to "zadovoljstvo" koje ljudi imaju

...Đavo koga Ivan Karamazov vidi je parazit u kariranim hlačama, koji pati od reumatizma i nedavno se vakcinisala protiv malih boginja. Đavo je utjelovljena vulgarnost i trivijalnost. Sve što kaže je nisko i pogrdno; to je skandal, prljavo podmetanje, želja da igra na najodbojnije strane ljudske prirode; sva prljavština života, govori Ivan Karamazov u obliku đavola. Mi, međutim, imamo sklonost da zaboravimo pravu prirodu đavola, a radije vjerujemo pjesniku, koji ga uljepšava i čini od njega operetskog demona. Iste demonske osobine pripisane su nadčovjeku. Ali, dovoljno je da ih bliže pogledamo, da bismo vidjeli da one nisu ništa drugo do čist falsifikat i obmana.

Općenito govoreći, da bismo razumjeli ideju o nadčovjeku, korisno je da na umu imamo sve što je suprotno toj ideji. Iz te perspektive je zanimljivo da primijetimo da pored đavola u kariranim hlačama koji se vakcinisao, postoji još jedan dobro poznati tip, koji u sebi sjedinjuje sve štoje u čovjeku suprotno nadčovjek. Takav je rimski prokurator Judeje u Isusovo vrijeme - Poncije Pilat. Uloga Pilata u jevandeljskoj tragediji je krajnje karakteristična i značajna, i daje to bila svjesna uloga, bila bi jedna od najtežih. Čudno je, međutim, da možda od svih uloga u jevandeljskoj drami uloga Pilata najmanje od svih zahtijeva da bude svjesna. Pilat nije mogao da "pogriješi", nije mogao djelovati na ovaj ili onaj način, i zbog toga je uzet u svom prirodnom stanju kao dio okoliša i uvjeta, kakvi su upravo bili i ljudi koji su se skupili u Jeruzalemu na Pashu i gomila koja je vikala "razapnite ga", a uloga Pilata identična je ulogama "Pilata" u životu uopće. Nije dovoljno da se kaže da je Pilat ispitivao Isusa, želio ga je osloboditi, i na kraju ga je pogubio. To ne određuje suštinu njegove prirode. Glavna poenta leži u činjenici da je Pilat bio gotovo jedini koji je razumio Isusa. On ga je razumio, naravno, na svoj rimski način; pa ipak, unatoč tome što ga je razumio, isporučio ga je da bude bičevan i pogubljen. Pilat je nesumnjivo bio veoma promućuran čovjek, obrazovan i kulturan. On je vrlo jasno vidio da čovjek koji stoji pred njim nije bio kriminalac koji propovijeda ustanak ljudima ili "navodi ih da ne plaćaju poreze", itd., kao što su o njemu izjavili "pravi Židovi" tog vremena; taj čovjek nije bio sanjar, niti uzurpator koji sebe naziva kraljem Judeje, već naprosto "filozof, kako je on sebi mogao da definira Isusa....

Demonsko postojanje u romanu

Problem postojanja zla unutar kršćanstva kao monoteističke religije riješavao se objašnjenjima o zlouporabi slobode koja je ljudima dana; prema Augustinu primjerice, čovjek koji radi po svojoj volji (tj. slijedi vlastitu volju prije negoli Božju) nalik je na Đavola. Na samom početku knjige "U klopci demona", autor knjige Lojkić zaključuje „ da je najveći poraz katoličkog čovijeka ako ne vjeruje u postojanje Sotone “ odnosno “ negiranje postojanja Sotone, ujedno je i negiranje postojanja Krista“ (str.21). U dualističkim religijama, posebice zoroastrizmu, ali i u određenim varijacijama unutar monoteističkih učenja, poput raznih srednjovjekovnih hereza, tako i teodiceja poseže za objašnjenjem zla kao autohtonog načela (ili pojave koja proizlazi iz takvog načela), suprotstavljenoga načelu dobrog božanstva; primarno je načelo prema takvim teorijama ili neadekvatno, ili posjeduje ograničeni suverenitet, ili sadrži unutarnju ambivalentnost.

U doba Dostojevskog, eksteriorna je suprotstavljenost načela dobra i zla, “neba” i “pakla” postala stvar prošlosti: dotični se polaritet tu interiorizira, odnosno shvaća kao nužno obilježje ljudske prirode. Vrag više ne obitava u Paklu, već u ljudskoj duši, ili s druge strane Paklom možemo nazvati otuđenje od Boga, ljubavi i osjećaja zajedništva s drugim ljudima......

Sadržaj :

UVOD 3
1 Pojam demonologije i njezino pojavljivanje u romanu Braće Karamazovi 4
1.1.1 Demonsko postojanje u romanu 7
1.1.2 Dvojnici i sjenke 8
1.1.3 Hijerarhijske ljestvice 9
1.1.4 U vlasti đavola: demonska opsjednutost 11
1.1.5 Vrag kao shapeshifter 13
1.1.6 Pojam drugosti 15
2 Demonizam i teodiceja kroz lik Ivana Karamazova 16
2.1 Legenda o Velikom inkvizitoru 25
3 Teodiceja 32
3.1.1 Problem teodiceje 35
3.1.2 Zlo u ljudskoj prirodi 37
3.1.3 Slobodna volja 38
3.1.4 Patnja nedužnih 39
3.1.5 Teodiceja prema romanesknim junacima 40
3.1.6 Teodiceja u povijesti filozofije 41
ZAKLJUČAK 44
LITERATURA 47