Biblioteka kao centralno mjesto zbivanja u romanu Ime Ruže

Sam je Eco svoje romane okarakterisao kao „tvrdoglave pokušaje da se razumiju mehanizmi po kojima svijetu oko sebe dajemo značenje“. Umbero je Eco svoj roman utemeljio na rukopisu redovnika iz 14. stoljeća. Eco je taj rukopis preveo na talijanski s, kako šaljivo kaže, neogotičkog prijevoda na francuski latinskog izdanja iz 17. stoljeća djela koje je krajem 14. stoljeća na latinskom napisao njemački redovnik. Na samome početku romana objašnjeno je računanje vremena u djelu koje je ustanovljeno crkvenim kanonima i vremenima molitve. Tada čitatelj odmah sklapa fikcionalni sporazum s modelom autora jer se sam čitatelj vjerojatno nikad nije našao u situaciji da na taj način mjeri vrijeme. Takođe prihvata nacrt samostana i njegovu lokaciju uprkos mogućnosti da čitatelj nikad nije bio u Italiji, a i da je bio, prihvata činjenicu da se na objašnjenom mjestu nalazio samostan bez obzira na moguću grešku modela autora.

U romanu Ime ruže govori Adson, učenik mudroga Vilima. On vrlo detaljno prenosi i dijaloge koji su se odvijali u njegovoj prisutnosti. Budući da roman „piše“ osamdesetogodišnji Adson prisjećajući se vremena kada je bio osamnaestogodišnjak, postavlja se pitanje piše li roman osamdesetogodišnji Adson ili osamnaestogodišnji Adson? Eco objašnjava da obojica govore, i to namjerno.

1 UVOD 3
2 Biblioteka kao cenrtalno mjesto zbivanja 5
2.1 Biblioteka kao stanje čovječanstva 5
2.2 Mistični svijet romana „Ime ruže“ 10
2.3 Topos biblioteke u romanu „Ime ruže“ 14
2.4 “Ime ruže” i “Vavilonska biblioteka” 16
2.5 Pronađeni rukopis i Aristotelova „Poetika“ 19
2.6 Strašni sud i smrt biblioteke 21
ZAKLJUČAK 23
LITERATURA 25