Bankarska garancija

Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.



BANKARSKA GARANCIJA

1. Uvod

Bankarska garancija je jedan od instrumenata osiguranja obveza stranaka iz ugovornog odnosa, odnosno zaštita od rizika neizvršenja ili njihova neurednog izvršenja. Kao pravni institut, bankarska garancija pojavila se 1960-tih godina i to najčešće u vezi s izvođenjem velikih građevinskih radova često povezanih s isporukom oprema zemljama u razvoju. Znatnu međunarodnu primjenu bankarska garancija započela je 1970-tih godina s recesijom u razvijenim zapadnim zemljama i naftnom krizom.1 U većini zemalja bankarska garancija je inominatni ugovor, da le ugovor koji nije reguliran zakonskim odredbama, a samo u manjem broju država ona je propisana zakonima. U Republici Hrvatskoj bankarska garancija propisana je Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05; dalje: ZOO) i to odredbama članka 1039-1043., premda odredbe tog odsjeka Zakona nose naslov «bankarsko jamstvo», a ne «bankarska garancija», što je prema mišlj nju pravne znanosti potpuno pogrešno2 budući da su bankarsko jamstvo i bankarska garancija dva potpuno različita pravna instituta između kojih postoji znatna razlika, na koju naš zakonodavac nije obratio pozornost. Naime, svako jamstvo, pa tako i jamstvo kojeg daje banka, akcesornog je karaktera, jer se jamčeva obveza «vezuje» uz dužnikovu obvezu iz temeljnog pravnog posla i temeljni odnos između vjerovnika i dužnika. Jamac je osoba koja je preuzela na sebe obvezu ispuniti vjerovniku obvezu (glavnog) dužnika, ako ta osoba u roku određenom osnovnim ugovornim odnosom, odnosno na zahtjev vjerovnika, ne ispuni tu obvezu. Prema tome, jamac se obvezuje vjerovniku ispuniti tuđu obvezu – obvezu glavnog dužnika. To konkretno znači, ako je banka jamac, dakle, ako se radi o bankarskom jamstvu, banka se obvezuje vjerovniku ispuniti dužnikovu obvezu iz osnovnog pravnog posla. Ova obveza prema odredbi član 108. Zakona o obveznim odnosima (barem teoretski), može biti i nenovčana, npr. obveza predaje stvari – ako banka jamči kupcu da će prodavatelj ispuniti svoju obvezu predaje stvari. Nasuprot tome, za bankarsku garanciju je karakteristično da ona može, ali i ne mora biti akcesornog karaktera, tj. ona može, ali i ne mora ovisiti o ispunjenju dužnikove obveze prema njegovom vjerovniku.

Bankarska garancija predstavlja bančinu obvezu koju ova preuzima na sebe kao garant, a koja nije vezana uz temeljni odnos između vjerovnika i dužnika; to je sada, za razliku od prijašnjeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), jasno propisano odredbom članka 1039. stavak 2. novog ZOO. Prema tome, kod bankarske garancije banka kao pravna osoba preuzima na sebe obvezu koja je neovisna od obveze iz dužničko – vjerovničkog odnosa povodom kojeg je izdana. Ta bančina obveza, za razliku od jamstva, može biti samo obveza plaćanja određenog novčanog iznosa (članak 1040. ZOO). Banka se garancijom obvezuje korisniku garancije da će mu u granicama visine iznosa navedenog u garanciji naknaditi štetu koju trpi zbog izostanka činidbe dužnika iz osnovnog ugovora – nalogodavca za izdavanje garancije. Prema tome, banka koja izdaje garanciju osigurava osobu u čiju je korist izdala garanciju (vjerovnik iz temeljnog ugovora) protiv rizika izostanka ispunjenja odnosno neurednog ispunjenja obveze glavnog dužnika obeštećujući korisnika garancije isplatom određenog novčanog iznosa navedenog u garanciji.3 Dakle, bankarska garancija u ekonomskom smislu predstavlja svojevrsnu naknadu štete koja nastaje vjerovniku iz obveznog odnosa, ako mu dužnik ne ispuni svoju ugovornu obvezu. Kod bankarske garancije radi se o dvostranom pravnom poslu, ali o jednostrano obveznom ugovoru. Bankarska garancija je dvostrani pravni posao budući da nastaje ugovorom kojeg sklapaju dvije ugovorne stranke. Međutim, ona je i jednostrano obvezni ugovor, jer njime nastaje samo obveza banke u odnosu prema korisniku garancije (obveza isplate određenog novčanog iznosa). Nasuprot tome, prema banci korisnik garancije nema nikakvu obvezu.


2. Pravni odnosi i subjekti kod bankarske garancije

Kod bankarske garancije postoje u pravilu, tri pravna odnosa: a) odnos između vjerovnika i dužnika iz osnovnog ugovora, b) odnos između dužnika (nalogodavca za izdavanje bankarske garancije) i banke koje izdaje garanciju, i c) odnos između banke koja izdaje garanciju i osobe u čiju korist se garancija izdaje.4 Osim ovih odnosa, moguć je i četvrti odnos kod tzv. kontragarancije ili supergarancije i to kada takvu garanciju zbog dodatnog osiguranja ili zbog propisa u zemlji korisnika garancije, mora izdati banka u zemlji korisnika, pa ona s bankom u zemlji nalogodavca sklapa ugovor o izdavanju bankarske garancije – tim ugovorom banka u zemlji korisnika garancije obvezuje se banci u zemlji nalogodavca da za njen račun izda bankarsku garanciju u korist vjerovnika iz osnovnog pravnog posla5. a)

Odnos između dužnika i vjerovnika iz osnovnog ugovora

Stranke iz osnovnog ugovora sukladno načelu slobode uređenja obveznih odnosa propisanog odredbom članka 2. ZOO mogu precizirati vrstu osiguravajućih sredstava, njihov sadržaj i modalitete za njihovo izdavanje. Tim ugovorom stranke, između ostalog, ugovaraju tko će, kada i kako ishoditi bankarsku garanciju i s kakvim sadržajem.6 Odredbe o tome trebaju se nalaziti u klauzuli osnovnog ugovora, a ne u općim uvjetima poslovanja kao sastavnom dijelu ugovora.7 Jednako tako, u slučaju ako je odredba o bankarskoj garanciji u osnovnom ugovoru nejasna, takvu odredbu treba tumačiti na način da stranke nisu niti predvidjele obvezu ishođenja bankarske garancije. Odredba o bankarskoj garanciji sadržana u osnovnom ugovoru mora biti potpuno jasna, tako da se u potpunosti isključuje svaka moguća potreba tumačenja ugovora prema članku 319. stavak 2. ZOO (članak 99. stavak 2. starog ZOO). Budući da Zakon za izdavanje bankarske garancije propisuje pisani oblik (članak 1039. stavak 2. ZOO), mišljenja smo da i odredba osnovnog ugovora o ishođenju bankarske garancije mora također biti sačinjena u tom obliku, neovisno o tome što za sam ugovor (na primjer ugovor o prodaji pokretnih stvari) Zakon ne predviđa pisani oblik. Moguć je slučaj da stranke i kasnije (npr. aneksom ugovora) predvide ishođenje bankarske garancije, ali one to moraju učiniti prije započinjanja ispunjenja obveza. Ako bi koja od stranaka djelomično ispunila preuzetu ugovornu obvezu, a nakon toga ishodila bankarsku garanciju, ta bankarska garancije ne bi mogla «pokriti» i dio već ispunjenje obveze; takva garancije bi u tom dijelu bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, valja napomenuti da sama valjanost odnosno nevaljanost osnovnog ugovora odnosno klauzule o izdavanju bankarske garancije nema utjecaja na valjanost same garancije upravo iz razloga što je garancija poseban ugovor (dakle, posebni pravni posao), ali ovisno o tome radi li se o bankarskoj garanciji izdanoj s naslova jamstva I li o bankarskoj garanciji s naslova samostalnog garancijskog ugovora može utjecati na obvezu banke na ispunjenje obveze iz garancije.

b) Odnos između nalogodavca (dužnika) i banke

Temeljem klauzule iz osnovnog ugovora kojim se jedna ugovorna stranka obvezala ishoditi bankarsku garanciju, ta ugovorna stranka sklapa s bankom ugovor kojim nalaže banci da u korist druge ugovorne stranke izda garanciju. Taj ugovor, koji je po svom sadržaju ugovor o nalogu, mora u potpunosti odgovarati klauzuli iz osnovnog ugovora u pogledu svih bitnih elemenata bankarske garancije: sadržaj garancije, vrsta, rok važenja garancije i drugo. U slučaju da tome nije tako, odnosno
ako banka kasnije izda garanciju protivnu osnovnom ugovoru, odnosno ugovoru s nalogodavcem, korisnik garancije može nakon saznanja za izdanu bankarsku garanciju, ili raskinuti osnovni ugovor, ili se zadovoljiti s takvom garancijom ili tražiti od druge ugovorne stranke izdavanje nove garancije sukladno osnovnom ugovoru (to jest ispunjenje ugovorne obveze). Što će u tom slučaju učiniti, to isključivo ovisi volji
korisnika garancije. Banka koja se ugovorom s nalogodavcem obvezala izdati garanciju mora izdati garanciju sukladno tom ugovoru, a ako zbog bilo kojih razloga odstupi od tog ugovora, to jest ako bez suglasnosti nalogodavca izda garanciju protivnu tom ugovoru, smatra se poslovođom bez naloga sukladno odredbi članka 766. stavak 2. ZOO. Tako i VTS RH u odluci Pž-7833/04 od 14. ožujka 2006. godine: «Osim toga, prema ocijeni ovoga suda u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe
članka 752. stavak 2. ZOO prema kojoj ako nalogoprimac prekorači granice naloga ili odstupi o dobivenih uputa smatra se poslovođom bez naloga. Naime, da bi se tužitelj mogao smatrati poslovođom bez naloga, on je tijekom postupka morao dokazati da je izdavanje garancije «bez prigovora» i bez roka važenja garancije protivno nalogu tuženika bilo korisno i nužno za tuženika, dakle da se prilikom izdavanja garancije radilo o takvom poslu koji ne trpi odgađanje te da je tuženiku predstojala šteta ili ….