Analiza modela pdv-a u BiH

Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.

Već niz godina porez na dodanu vrijedonst (engl. VAT-Value Added Tax, franc. TVA-Taxe sur la Valeur Ajoutee, njem. MWS-Mehrwertsteuer) je najrasprostranjeniji sistem oporezivanja prometa dobara i usluga u svijetu koji se, trenutno i nimalo slučajno , primjenjuje u preko 120 zemalja, koje obuhvataju preko 70% svjetske populacije.

PDV je neto svefazni porez u prometu dobara i usluga:

Svefazni, stoga što se obračunava u svakoj fazi prometa dobara i usluga koje podliježu oporezivanju (tj. Pri svakoj oporezivoj isporuci dobara i usluga koju izvrši subjekt koji je registrovan kao obveznik PDV-a, kao i pri svakom uvozu dobara.);

Neto, stoga što se , unatoč činjenici da se u svakoj fazi prometa obračunava na punu prodajnu vrijednost, taj porez svodi na oporezivanje samo neto dodane vrijednosti u svakoj pojedinoj fazi reprodukcije i prometa, dovodeći u konačnici do toga da ukupan porez na maloprodajnu
vrijednost dobara i usluga plaća krajnji potrošač.

Uvođenje poreza na dodanu vrijednost (PDV-a) u Bosni i Hercegovini

Ustavni osnovi za donošenje Zakona o PDV-u na nivou države BiH

Osnov

Cilj ovog dijela je olakšavanje izgradnje modela uvođenja i uređivanja PDV-a u BiH. Dodan je dio o nadležnostima političko-teritorijalnih jedinica u ukupnoj državnoj strukturi, kako bi se mogao steći jasniji uvid u obaveze koje one moraju da izmire iz javnih prihoda, uključujući i PDV.

Ustav BiH

Za iznalaženje osnova za uvođenje PDV-a na nivou države BiH, mogu se koristiti normativno i ciljno (teleološko) tumačenje Ustava. Sistemsko tumačenje pruža jasniju sliku.

Nadležnosti države BiH i njenih entiteta izričito su određene u Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je zaključen u Dejtonu 21.11.1995. (u daljem tekstu: Ustav). Za član III Ustava karakteristični su: taksativno nabrajanje nadležnosti institucija BiH i pretpostavka nadležnosti u korist entiteta.

Pažljivija analiza čl. 111.1. pokazuje da su ovlašćenja Države podijeljena na ona kojima se definišu politike i ona u kojima država treba da djeluje ne samo utvrđivanjem politika, nego i kroz njihovu implementaciju. U prvoj grupi poslova se nalazi uspostavljanje četiri politike: vanjske, spoljnotrgovinske, carinske i monetarne. One su neposredno u funkciji osiguravanja kontinuiteta Države BiH u odnosu na Republiku BiH (čl. 1.1.) i osiguravanja jedinstvenog ekonomskog prostora unutar same Države (Čl. 1.4.). U drugoj grupi poslova Države je za poreski sistem uopće, a posebno za uvodenje PDV-a, najinteresantnija nadležnost za "finansirnaje institucija i plaćanje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine". Ova odredba neposredno ne zahtijeva, ali i ne zabranjuje uvođenje PDV-a pravnim aktima Države, zakonom. prvenstveno. Pri procjeni iznesenog stava treba imati u vidu da se on odnosi na postojanje osnova za uređivanje PDV-a, a ne i na eventualno neustavno proširenje ovlašćenja nadležnosti Države u odnosu na entitete.
Entiteti imaju sve "funkcije i moći koje nisu izričito date u ovom Ustavu institucijama Bosne i Hercegovine..." (Čl. 1I1.3.a). Njihovi Ustavi, pokazuju da se poreski sitem u cjelini nalazi u nadležnosti entiteta. Uz saglasnost oba entiteta, Predsjedništvo BiH može odlučiti da olakša koordinaciju entiteta i u ovoj oblasti (čl. 111.4). Pored toga, "Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti za takva pitanja o kojima se entiteti slože...". Ovo se posebno odnosi na pitanja u kojima je prenos nadležnosti potreban radi očuvanja međunarodnog subjektiviteta BiH. Međunarodni subjektivitet obuhvata kategorije: suvereniteta, kontinuiteta, teritorijalnog integriteta, te političke nezavisnosti. Sve ovo nije moguće ostvariti bez uključivanja ekonomije, uključujući i poreski sitem, u supstancijalne odrednice citiranih ustavnopolitičkih kategorija.

Normativno tumačenje Ustava, pruža dva osnova za regulisaje PDV-a na nivou države. Prvi i najčvršći jeste postizanje dogovora entiteta o tome da se PDV uredi zakonom i provedbenim propisima Države. Pošto se radi o dodatnim poslovima Države koji se u suštini obavljaju na osnovu prenosa nadležnosti, jasno je da dogovor entiteta o legislativnim ovlašćenjima Države u ovome domen u može biti uslovijen odgovarajućim sadržajem tih akata.
Teleološko tumačenje ne pruža neposredan, nego konstruisan osnov nadležnosti Države da