Maturski, seminarski i diplomski radovi iz berzanskog poslovanja.
Izvori fmansiranja, odnosno finansijska struktura i struktura kapitala preduzeća predstavljaju značajnu oblast izučavanja finansijskog upravljanja pri tome se pod finansijskom strukturom podrazumeva odnos sopstvenih i pozajmljenih izvora finansiranja dok struktura kapitala predstavlja odnos sopstvenih izvora i dugoročnih dugova. Svaki od izvora finansiranja ima svoju cenu, bez obzira da li ona predstavlja realan ili oportunitetni trošak finansiranja. Pored pojedinih cena izvora finansiranja neophodno je odrediti i prosečnu cenu kapitala zbog njenog značaja, kako za ocenu rentabilnosti investicionih ulaganja, tako i za utvrđivanje tržišne vrednosti preduzeća.
Izvori finansiranja mogu biti dugoročni i kratkoročni. Pod pojmom dugoročna sredstva finansiranja podrazumevaju se sredstva finansiranja koji imaju rok dospeća duži od godinu dana. Osnovni dugoročni izvori su dugoročni dugovi koji se u akcionarskom preduzeću pribavljaju emisijom i prodajom obveznica.
Osnovni izvor kapitala u akcionarskom preduzeću predstavlja akcijski kapital koji se može pribaviti emisijom običnih i preferencijalnih akcija. Ovako pribavljen kapital za preduzeće predstavlja trajni kapital, odnosno kapital koji nema rok dospeća.
Obveznice i preferencijalne akcije se mogu emitovati kao konvertibilne hartije od vrednosti, što znači da se one pod određenim uslovima mogu konvertovati u obične akcije čime se značajno može uticali na promenu strukture kapitala kao i na troškove finansiranja.
Izvori dugoročnog finansiranja su: obveznice, preferencijalne akcije, obične akcije kao i lizing. Kao dodatak obveznicama i preferencijalnim akcijama mogu se emitovati varanti koji daju pravo držaocima ovih hartija da pod određenim uslovima kupe obične akcije i tako steknu status običnih akcionara. Varant se može emitovati i kao dodatak običnim akcijama ili se može pojaviti kao posebna hartija od vrednosti.
Opcije predstavljaju izveden finansijski instrument, odnosno fmansijski derivat koji omogućuje držaocu da kupi ili proda određeno sredstvo po unapred utvrđenoj ceni i u određenom roku. Postoji više vrsta opcija.
Značajan dugoročni izvor sredstava može biti i lizing. Preduzcće zakupljuje osnovna sredstva i plaćajući godišnju zakupninu ono stiče pravo njihovog korišćenja u ugovorenom vremenskom periodu.
AKCIJE
Akcije su hartije od vrednosti akcionarskog društva. Imalac akcije stiče tri osnovna prava:
- učešće u dobiti,
- pravo na učešće u upravljanju u akcionarskom društvu,
- pravo na deo likvidacione mase, u skladu o odlukom o akciji.
Akcije imaju više podela :
• prema redosledu izdavanja:
- osnovačke (akcije prve emisije) – ove akcije su obično sa pravom glasa. Ona glasi na ime, prenosi se punim indosamentom i daje druga prava u skladu sa odlukom o emisiji, uključujući i pravo preče kupovine akcija sledećih emisija.
- akcije sledećih emisija,
• prema sadržini prava učešća u dobiti:
- obične (redovne) –one daju pravo na učešće u upravljanju, pravo učešća u dobiti akcionarskog društva ipravo na deo likvidacione mase u skladu sa odlukom o emisiji.
- prioritetne (povlašćene) – ove akcije daju pravo prvenstva na isplpatu dividende u odnosu na obične akcije, na raspodelu likvidacione mase i na naplatu iz stečajne mase u slučaju stečaja akcionarskog društva.
• prema pravu glasa:
- akcije bez prava na glas,
- akcije s pravom glasa.
Prioritetna akcija može biti trojaka
- Participativna - koja daje pravo imaocu, pored utvrđene prioritetne dividende, i na isplatu dividende koja, u skladu sa odlukom o emisiji akcija, pripada imaocu običnih akcija.
- Kumulativne –one daju pravo prvenstva na isplatu svih neisplaćenih dividendi na osnovu običnih akcija.
- Zamenljiva (konvertibilna) – koje daju pravo imaocu da je može pretvoriti u običnu akciju, u skladu sa odlukom o emisiji.
PRAVO PRODAJE AKCIJA
Preduzeće odnosno njegov upravni odbor može doneti odluku da se emituju nove akcije, koje mogu kupili samo postojeći akcionari. Odluka mora sadržati i ukupnu vrednost nove emisije i obrazloženje zaloga za emisiju, rok do kojeg se postojeći akcionaii moraju idenlifikovati i odlučiti da li prihvataju to pravo i rok do koga se akije moraju otkupili.
Postojeći akcionari dobijaju pravo upisa i kupovine novih akcija (u vidu punomoćja) u direktnoj srazmeri sa brojem akcija koje poseduju, tako da se zadržava nepromenjena proporcija vlasništva. Na taj način neće doći do razvodnjavanja vlasništva kao i prinosa akcionara. Ukupan neto dobitak koji će pripasti pojedinim akcionarima u vidu dividende ostaće nepromenjen, mada će se neto dobitak po akciji smanjiti. Ako sa povećanjem ulaganja u preduzeće dođe do povećanja rentabilnost, treba očekivati i rast neto dobitka po akciji.
Ukupan iznos koji treba pribaviti, odnosno ukupnu vrednost dodatne emisije određuje upravni odbor. Pri donošenju odluke mora se voditi računa o tržišnoj stopi kapitalizacije po kojoj finansijsko tržište vrednuje postojeće akcije kao i očekivanoj stopi prinosa koja će se ostvarili angažovanjem dodatnog kapitala. Akcionari očekuju da se povećanim angažovanjem kapitala poveća tržišna vrednost preduzeća, što znači da će se povećati i tržišna vrednost njihovih hartija od vrednosti. Upravni odbor, u ponudi ovog prava mora predočiti postojećim akcionarima preduzeća: kakva je postojeća struktura, kakva će biti buduća dividendna politika, koji iznos dividendi se može očekivati u narednom periodima.
Ponuda ovog prava mora da sadrži vreme u kome, odnosno poslednji dan do kojeeg akcionari treba da se odluče da li prihvnlaju pravo (dale ofrccord). Oni od preduzeća dobivaju obaveštenja o ponudi, s tim da se izjašnjavaju u dosta kratkom periodu koji najčešće iznosi 20 dana. U tom periodu akcionari se moraju identifikovati u knjigama preduzeća da bi mogli dobiti ta prava, odnosno punomoćja. U okviru tog perioda promet postojećih akcija se odvija rignts-on, što znači da će vlasnici akcija koji su ih stekli do poslednjeg dana navedenog perioda dobiti pravo kupovine dodatnih akcija. Posle tog datuma promet akcija se odvija ex-rights, tako da kupci akcija ne stiču ovo pravo.
Takode se mora odrediti rok dospelosti prava, odnosno datum do kog se to pravo može iskoristiti. Taj rok je takođe kratak, ne više od nekoliko meseci. Upravni odbor treba da ga prilagodi zahtevima organizovanog tržišta kapitala.
Vlasnik prava ima tri mogućnosti:
- da iskoristi pravo kupovinom akcija po povlasćenoj ceni;
- da proda pravo
- da ne iskorisli pravo. odnosno da dopusti da ono propadne.
Promet pravima odvija se na berzama kapitala u periodu do roka njihove dospelosti. Ako se pravo ne iskoristi, smanjiće se proporcija učešća akcionara u strukturi kapitala i nastaće gubitak zbog smanjenja cene akcija u periodu kada se one prodaju bez prava.
Odlukom o ponudi prava često se predviđa da se prava koja određen broj akcionara nije iskoristio ponude drugim akcionarima, koji će akcije kupiti, takođe po kupovnoj ceni. To će dovesti do blage promene proporcije vlasništva. Ako i na ovaj način akcije ne budu u potpunosti otkupljene, ostatak će se ponudili na javnu prodaju na primarnom finansijskom tržištu.
Rukovodstvo preduzeća mora doneti dve važne odluke, a to su: cena po kojoj postojeći akcionari mogu kupiti dodatne akcije (subscription price) i broj prava da bi se kupila jedna akcija.
Ukupna potrebna sredstva, odnosno ukupna vrednost emisije je unapred poznata, tako da podelom te vrednosti sa kupovnom cenom dobijemo ukupan broj akcija koje treba emitovati i prodati. Kada se ukupan broj postojećih akcija podeli sa brojem akcija koje će biti emitovane, dobiće se broj prava potrebnih za kupovinu jedne akcije. To možemo ilustrovati koristeći sledeće pretpostavke: preduzećc “X” ima emitovanih 40.000 običnih akcija koje se prodaju po tekućoj tržišnoj ceni od 115 dinara po akciji; potrebe za dodatnim kapitalom iznose l .000.000 dinara, a kupovna cena novih akcija iznosi 100 dinara po akciji. Na osnovu datih podataka najpre ćemo utvrditi da je potrebno emitovati 10.000 novih akcija (l .000.000 :100 dinara, kupovna cena po akciji). Deljenjem postojećeg broja akcija brojem novih akcija dobijamo broj prava koji iznosi 4 (40.000 postojećih akcija 10.000 novih akcija). Prema tome, potrebno je posedovati 4 prava da bi se kupila jedna nova akcija. Ako akcionar poseduje npr. 3 prava, on će na finansijskom tržištu morati da kupi još jedno pravo, da bi mogao da kupi jednu dodatnu akciju.
Emisija običnih sa ponudom prava za postojeće akconare, po pravilu se organizuje preko specijalozovanih posrednika, investicionih bankara ili komercijalnih banaka koje su registrovane za obavljanje ovih poslova. Sa posrednikom se uz odgovarajuću proviziju sklapa ugovor, koji predstavlja formalnu garanciju da će on preuzeti ukupan broj preostalih neprodatih akcija po kupovnoj ceni, umanjenoj za troškove preuzimanja tih akcija. Smisao kreiranja emisije preko posrednika je u tome da se eliminiše rizik od njenog neuspeha. To istovremeno predstavlja snažan signal finansijskom tržištu, odnosno budućim kupcima akcija da se radi o solidnom preduzeću u koje treba ulagali. Naime, ugledne institucije bi teško prihvatile da garantuju nesolidnu emisiju, bez obzira na proviziju koju bi mogle naplatiti.
Emisija običnih akcija, gde pravo kupovine imaju samo postojeći akcionari često se koristi u kompanijama u Velikoj Britaniji, čije se akcije kotiraju na berzi. Ovakav način emisije akcija u SAD koriste manje kompanije koje su postojeće akcije emitovale putem zatvorene emisije (kupci ovih akcija bili su manja grupa investitora, npr. porodica) ili su akcije javno prodali velikom broju međusobno nepovezanih investitora. Takode je moguće da je izvršen privatni plasman manjem broju institucionalnih investitora. Osnovna karakteristika akcija ovih kompanija je u tome da se njima ne trguje aktivno na finansijskom tržištu.
Kod nas postoji mogućnost korišćenja prava preče kupovine običnih akcija. Naime, u Zakonu o preduzećima se kaže: „ Akcionar ima pravo preče kupovine akcije iz novih emisija srazmerno nominalnoj vrednosti akcija, na način utvrđen statutom". U trećem stavu istog člana se predviđa mogućnost isključena ili ograničenja ovog prava odlukom o povećanju osnovnog kapitala u skladu sa istim Zakonom. I u Zakonu o hartijama od vrednosti se govori u ovom pravu, gde se navodi da vlasnici osnivačkih akcija imaju preče pravo kupovine običnih akcija sledećih emisija.
VREDNOST PRAVA
S obzirom da je kupovina cena novih akcija utvrđena ispod tekuće tržišne cene predhodno emitovanih akcija, pravo ima svoju teorijsku vrednost, odnosno pretpostavljenu buduću tržišnu vrednost. Akcije koje se steknu i drže do pre isteka roka za prihvatanje prava, prodaje sa pravom. One se prodaju po dređenoj tržišnoj ceni. Posle isteka tog roka one se prodaju bez prava i tržišna cena će im biti niža za vrednost prava, jer njihovim sticanjem i držanjem, akcionari ne dobijaju pravo kupovine novih akcija po kupovnoj ceni.
Da bi smo lakše objasnili problem utvrđivanja teorijske vrednosti prava koristićemo već navedeni primer preduzeća “X, uz pretpostavke da rok pre hvatanja prava iznosi 20 dana, rok dospeća prava 60 dana ida se kupovina cena može proceniti i iznositi 95 din.
Teorijska vrednost prava može se izračunati pomoću sledeće formule;
Gde su: Rw – teorijska vrednost prava (u periodu sa pravom)
Mw = tržišna cena akcije u istom periodu
S = kupovina cena akcije
N = broj prava potrebnih za kupovinu jedne akcije