Maturski, seminarski i diplomski radovi iz berzanskog poslovanja.
Finansijsko tržište predstavlja organizovani prostor na kome se traži i nudi finansijsko-novčana imovina iskazana u novcu, devizama i kapitalu i to u gotovinsko ili bezgotovinskom obliku i na kome se u zavisnosti od ponude i tražnje organizovano formira cena tih sredstava.
Osnovna uloga finansijskog tržišta sastoji se u pružanju i stvaranju mogućnosti optimalne alokacije novčanih sredstava sa onih fizičkih i pravnih lica koja raspolažu slobodnim iznosima koje žele investirati, na ona fizička i pravna lica čiji je dohodak nedovoljan za finansiranje tekućih i razvojnih planova i programa iz oblasti proizvodnje, potrošnje, prometa i usluga. Pri tom se prenos novčanih sredstava sa suficitnog sektora na deficitan sektor mora izvršiti na organizovan tržišni način i prema legalizovanim tržišnim uslovima.
Naime, finansijsko tržište, kao jedan od osnovnih segmenata tržišne privrede, postaje tako izuzetno važan faktor od koga zavisi stepen razvoja ukupne nacionalne ekonomije.
Međutim, dubina finansijskog tržišta u Srbiji, zbog godina sankcija koje su uništile najveći deo domaće štednje i akumulacije preduzeća, nije zadovoljavajuća za veliki obim trgovanja, posebno za priliv inostranog kapitala. Takvo tržište ne nudi veliki izbor finansijskih instrumenata tako da nije interesantno za inostrane investicije.
Privatizacija doprinosi razvoju finansijskog tržišta, i polako se povećava obim trgovanja.
2. AKCIJE
2.1. POJAM I PRAVNA OBELEŽJA AKCIJE
Akcija (share) je hartija od vrednosti koja vlasniku (investitoru) daje pravo na deo profita (dobiti) preduzeća – dividendu, pravo na upravljanje preduzećem i pro rata imovinu u slučaju njegove likvidacije.
Vlasnici akcija se stoga smatraju vlasnicima preduzeća.
Akcija spada u serijske hartije od vrednosti, jer se akcije ne izdaju pojedinačno, već u seriji. Akcije sa istim pravima ili iste vrste čine jednu klasu akcija.
Akcije se emituju u cilju formiranja ili povećanja kapitala preduzeća, a samim tim da bi se izvršila distribucija vlasništva, ali i rizika.
Prilikom osnivanja akcionarskog društva neophodno je s toga emitovati akcije koje se nazivaju akcije prve emisije ili osnivačke i, tom prilikom, utvrđuje se i nominalna vrednost (nominal value, per value, face value) akcije – novčani iznos upisan na samoj akciji. Visina nominalne vrednosti je pokazatelj koji ima samo tehničko značenje, odnosno predstavlja iznos po kojem se vrši primarna emisija akcija.
Prilikom osnivanja akcionarskog društva, utvrdi se iynos osnivačkog kapitalai broj akcija koje će biti emitovane (isti princip važi i za dodatnu emisiju akcija kada se vrši dokapitalizacija). Iz tog odnosa, ukupnog kapitala i broja akcija, izračunava se visina nominalne vrednosti.
U nekim zakonodavstvima, akcija ne može biti emitovana po ceni nižoj od nominalne. Takođe, pojedina zakonodavstva dozvoljavaju da akcije budu bez iričito utvrđene nominalne vrednosti koja se, u tom slučaju može izračunati podelom kapitala preduzeća brojem ukupno emitovanih akcija.
Po pravilu, emituje se srazmerno veliki broj akcija koje imaju relativno malu nominalnu vrednost. U pitanju su razlozi pragmatične prirode: akcije sa malom nominalnom vrednošću lakše se distribuiraju u primarnoj emisiji i veliki broj investitora može da, ulaganjem skromnih sredstava, stekne status suvlasnika u preduzeću. Tako se postiže demokratičnost, kao princip koji se vrlo često ističe u objašnjenju razvijenog tržišnog mehanizma.
Kada se akcije emituju po utvrđenoj nominalnoj vrednosti, za njihov kasniji život presudan značaj ima tržišna cena. Odnos izmedju nominalne vrednosti i tržišne cene akcija je isto kao i kod vrednosti i cene u opštem slučaju. Na sekundarnom tržištu, u berzanskom prometu, za investitore je potpuno nevažno kolika je nominalna vrednost. Akcije se prodaju po ceni i to je jedini relevantan podatak koji ulagači respektuju kada donose odluku o eventualnim kupovinama na berzi.
Sa ekonomskog aspekta, akcija pruža mogućnost ali i pravo vlasnika akcije tj. investitora, da učestvuje u raspodeli profita firme, ali i da snosi rizik iz poslovanja predizeća do sume uloženog kapitala, odnosno nominalne vrednostiakcija koje poseduje.
Sam vek trajanja akcije, pa s toga i prava koja iz nje proističu je neograničen, odnosno, vezan je za sudbinu preduzeća kao poslovnog subjekta.
Dividenda, kao mogući prihod iz akcije, nije i jedini prihod koji možemo ostvariti na osnovu posedovanja akcije. Naime, povećanjem tržišne cene akcije koju posedujemo, ostvarujemo profit koji se naziva kapitalni dobitak. Cena akcije može i da padne ispod cene po kojoj smo kupili tu akciju i u tom slučaju ostvarujemo kapitalni gubitak.
Možemo zaključiti da je ulaganje u akcije isplativ ali i rizičan posao, stoga investitori koriste usluge firmi koje se bave procenom rizika i tržišne vrednosti akcija.
2.2 ELEMENTI AKCIJE
Akcije spadaju u strogo formalne pismene izjave, te stoga moraju imati sve zakonom propisane elemente.
• Plašt akcije- to je osnovna isprava i najbitniji deo akcije koji može biti odvojen ili zajedno sa kuponskim tabakom. On mora da sadrži bitne elemente utvrđene zakonom i to: oznaka da je reč o akciji i vrsta akcije, firma i sedište emitenta, označenje na koga glasi akcija, nominalni iznos na koji akcija glasi, ukupni nominalni iznos emitovanih akcija u toj seriji i broj akcija, serijski broj (redni broj serije kojoj pripada akcija) i kontrolni broj akcije (redni broj te akcije u toj seriji), redosled emisije, prava koja proističu iz akcije, mesto i datum izdavanja akcije, rokove za isplatu akcija, faksimil potpisa ovlašćenih lica izdavaoca akcije.
• Kuponski tabak – je drugi bitan element koji sadrži kupone za naplatu dividende. Kada se utroše kuponi na kuponskom tabaku, novi kuponi se izdaju uz podnošenje talona i plašta akcije. Kupon sadrži sledeće bitne elemente: redni broj kupona, broj akcije na osnovu koje se dividenda isplaćuje, godina u kojoj se dividenda po tom kuponu isplaćuje, naziv izdavaoca, faksimil potpisa ovlašćenih lica izdavaoca akcije.
Svi ovi elementi akcije su veoma važni jer daju mnogo informacija već na prvi pogled.
Kada govorimo o elementima akcije, smatram da treba pomenuti i sertifikat (share certificate) koji predstavljaju potvrdu o vlasništvi nad akcijama. Ova potvrda sadrži i bitne elemente kao što su broj, vrsta i serijski broj akcija koje poseduje akcionar, zatim pečat i potpis jednog od direktora i sekretara kompanije. U registar akcija koji vodi kompanija, upisuju se podaci o vlasniku akcija (ime, prezime,adresa i broj akcija koje poseduje). Ovaj upis predstavlja dokaz o vlasnistvu.
2.3 VRSTE AKCIJA I NJIHOVA OBELEŽJA
Postoje različiti kriterijumi na bazi kojih je moguće izvršiti klasifikaciju akcija.
1. Osnovna podela je na osnovu prava koja one donose svojim vlasnicima. U tom smislu, dele se na:
• obične (redovne) akcije - koje svojim vlasnicima daju pravo na dividendu, pravo glasa na skupštini akcionara, pravo da, u slučaju likvidacije ili bankrotstva, raspodele preostalu imovinu nakon izmirenja obaveza akcionarskog društva i izvršene isplate vlasnicima prioritetnih akcija.
• prioritetne (povlašćene, preferencijalne) akcije - koje svojim vlasnicima daju prioritet u isplati dividende u odnosu na obiène akcionare. Tako, ukoliko se, u odreðenom periodu ne isplaæuje dividenda na prioritetne akcije, onda se ne mogu vršiti isplate, za taj period, ni po ostalim vrstama akcija. Svojim vlasnicima daju i prioritetno pravo, u odnosu na obične akcionare, na raspodelu likvidacione odn. stečajne mase po podmirenju svih obaveza akcionarskog društva. Meðutim, one svojim zakonitim imaocima, po pravilu, ne daju pravo glasa na skupštini akcionara.
U oviru ovih osnovnih vrsta akcija moguće je identifikovati i odreðene podgrupe tj. klase akcija koje se meðusobno razlikuju u pogledu prava glasa, a samim tim i kontrole, prinosa i rizika koje sa sobom nose. One se obično emituju radi dolaženja do dodatnog kapitala s jedne strane i sprečavanja većih poremećaja u vlasničkoj strukturi i gubitka kontrolnih pozicija s druge strane.
Tako je u okviru običnih akcija moguće praviti razliku izmeðu npr. običnih akcija klase A i obiènih akcija klase B. Treba napomenuti da ne postoje jedinstvena pravila u pogledu definisanja karakteristika svake klase. Preduzeća ih najčešće sama ili uz pomoć konsultanata osmišljavaju, a zatim i emituju. Meðutim, praksa u razvijenim zemljama je pokazala da su akcije klase A bile ili sa ograničenim ili pak, bez prava glasa, dok su akcije klase B svojim vlasnicima obezbeðivale uveæana prava glasa. Praksa u našoj zemlji je da obiène akcije uvek nose pravo glasa.
U okviru prioritetnih akcija, treba praviti razliku izmeðu:
• kumulativnih prioritetnih akcija - koje svojim vlasnicima daju prioritet u naplati svih neisplaćenih dividendi, pre isplate dividendi običnim akcionarima
• konvertibilne (zamenljive) prioritetne akcije - koje omogućuju svojim vlasnicima da ih zamene za obične akcije prema unapred utvrðenom raciu, onda kada im to najviše odgovara
• participativne prioritetne akcije - koje svojim vlasnicima daju pravo da, nakon naplate fiksne prioritetne dividende, uèestvuju u raspodeli dividende koja pripada obiènim akcionarima.
2. prema načinu označavanja vlasništva nad njima, dele se na:
• akcije na ime - kod kojih se na plaštu upisuje ime kupca. Vlasnici ovakvih akcija evidentiraju se u knjizi akcionara u kojoj se samim tim beleži i prenos vlasništva nad njima, a koji se obavlja indosiranjem - pismenim izjavljivanjem vlasnika iste da svoje pravo prenosi na drugo lice
• akcije na donosioca - kod kojih se na plaštu navodi da glase na donosioca. Vlasnici ovakvih akcija se ne upisuju u knjigu akcionara, a samim tim ni njihov prenos koji se obavlja njihovom prostom predajom.
3. prema tome da li na plaštu sadrže nominalnu vrednost, dele se na:
• akcije sa nominalnom vrednošću - koje glase na odreðeni nominalni iznos (npr. 1.000,00 dinara)
• akcije bez nominalne vrednosti (kvotne akcije) - koje glase na odreðeni udeo u kapitalu akcionarskog društva (npr. društvo emituje 50.000 akcija, te jedna akcija vredi 1 / 50.000 deo kapitala akcionarskog društava).
4. prema tome ko su subjekti koji uèestvuju u trgovanju njima, dele se na: