AGRESIJA, SAMOOBRANA I ANTICIPATORNA SAMOOBRANA

1. UVODNE NAPOMENE


Samoobrana je jedina Poveljom UN i općim međunarodnim pravom priz- nata iznimka od zabrane uporabe sile, preciznije rečeno jedina dopuπtena jednostrana uporaba sile. Poveljom je uređena i uporaba sile uz dopuπtenje i koordinaciju Vijeća sigurnosti UN, a uz nju veći broj autora smatra da je dijelom općeg običajnog prava postala i uporaba sile u slučajevima tzv. humanitarne intervencije, ako je dopusti Vijeće sigurnosti.
Uvjeti, opseg i ograničenja ostvarivanja prava na samoobranu često su bili predmet interesa u doktrini i praksi država, a rasprave su se posebno intenzivirale nakon pokuπaja uvođenja tzv. Bushove doktrine preventivnog udara.



U radu raspravljamo o konceptu samoobrane, oruæanom napadu (agresiji) kao preduvjetu dopustivosti samoobrane, tzv. anticipatornoj samoobrani, te tzv. Bushovoj doktrini preventivnog udara. Posebno nas zanima je li pravni koncept samoobrane pretrpio izmjene nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.



2. KONCEPTI SAMOOBRANE


I prije bujanja međunarodnog terorizma u danaπnjem obliku, u doktrini i stajaliπtima dræava postojala su dva suprotstavljena glediπta glede tumačenja čl. 51. Povelje UN.
Većina autora tumačila je navedeni članak Povelje restriktivno, naime da pravo samoobrane, kao jedina iznimka od zabrane uporabe sile, postoji samo ako je doπlo do oruæanog napada.
Manji dio autora podræavao je πiroko pravo na samoobranu koje ide preko prava na odgovor na oruæani napad na teritorij dræave te tvrdio da je članak

51. Povelje UN putem riječi prirodno (koja se odnosi na pravo na samoobranu)2 sačuvao sadræaj običajnog prava na samoobranu koje je, uz odgovor na oruæani napad, uključivalo i zaπtitu vlastitih dræavljana te tzv. anticipatornu samoobranu.3 Autori koji zastupaju “usku” definiciju prava na samoobranu odgovaraju da to nije moguće jer je običajno pravo već u vrijeme donoπenja čl. 51. Povelje dopuπtalo samoobranu jedino u slučaju oruæanog napada.4
U praksi dræava mali se broj njih svega nekoliko puta pri svojim intervencijama u stranim državama pozivao na πiroko pravo samoobrane koje bi uključivalo i zaπtitu vlastitih državljana u stranoj državi bez pristanka te države kao


2 »lanak 51. Povelje UN glasi: “Niπta u ovoj Povelji ne dira u prirodno pravo individualne ili kolektivne samoobrane u slučaju oruæanog napada na nekoga člana Ujedinjenih naroda sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Mjere koje članovi poduzmu u vrπenju toga prava samooobrane odmah se dojavljuju Vijeću sigurnosti i nipoπto ne diraju u ovlasti i duænosti Vijeća sigurnosti da na temelju ove Povelje djeluje svakog časa na način koji smatra potrebnim za odræavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti.”
3 V. npr. D.W. Bowett, Self-Defence in International Law, 1958., str. 182; Schwebel, Aggression, Intervention and Self-Defence in Modern International Law, Recueil des cours, Académie de Droit international (dalje: RC), 1972-II, str. 463.
4 V. npr. I. Brownlie, International Law and the Use of Force by States, 1963. i tzv. anticipatornu samoobranu. Tipična je npr. izjava SAD, pri intervenciji u Panami, da čl. 51. daje “prirodno pravo samoobrane da se zaπtite američki životi”.5 Glede tzv. anticipatorne samoobrane često se navodi slučaj Izraela koji je 1981. napao irački reaktor u gradnji, pozivajući se pri tome na tzv. anticipatornu samoobranu. Akciju je, naime, pravdao nužnoπću da ukloni nuklearnu prijetnju opstanku Izraela budući da je irački reaktor trebao posluæiti za izradu nuklearnih bombi cilj kojih je trebao biti Izrael. Vijeće sigurnosti osudilo je taj čin Izraela kao protivan Povelji, ali se nije izjasnilo o naËelnoj dopustivosti anticipatorne samoobrane.6
Dok se do eskalacije međunarodnog terorizma u novom mileniju samo nekoliko država, predvođeno trenutačno najmoćnijom silom, u nekoliko navrata pozivalo na πiroki koncept samoobrane, velika većina ostala je na stajaliπtu “uske” koncepcije samoobrane, koja pretpostavlja postojanje oružanog napada. I same države koje su rabile oružanu silu najčešće su se pritom pozivale na svoje pravo samoobrane, ne objaπnjavajući koji sadržaj daju tom pravu. Takvo pozivanje na pravo samoobrane i u slučajevima kad se nije o njoj radilo Međunarodni je sud u slučaju Nicaragua protumačio kao potvrdu postojanja običajnog prava o zabrani uporabe sile ili intervencije u unutraπnje poslove drugih država. U svojoj poznatoj izreci Sud je istaknuo:

“… Ako dræava djeluje na način prima facie nespojiv s priznatim pravilom, ali brani svoje ponaπanje pozivajući se na iznimke ili opravdanja sadræane u samom tom pravilu, tada, bez obzira na to može li se ili ne ponaπanje države pravdati na taj način, to znači potvrdu pravila, a ne njegovo slabljenje.”


5 V. pismo američkog stalnog predstavnika pri UN predsjedniku Vijeća sigurnosti, UN
dok. S/21035 od 20. prosinca 1989.
6 V. rezoluciju VijeÊa sigurnosti 487 od 19. lipnja 1981. Treba istaknuti da neki autori taj slučaj navode kao primjer dopustive anticipatorne samoobrane, v. npr. A. D’Amato, Israel’s Air Strike upon the Iraqui Nuclear Reactor, American Journal of International Law (dalje: AJIL), sv. 77, 1983., str. 584, i Israel’s Air Strike Against the Osiraq Reactor: A Retrospective, Temple International and Comparative Law Journal, sv. 10, 1996., str. 259,
262-63.
7 V. Case Concerning Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua (Nicaragua v. United States of America), International Court of Justice, Reports of Judgements, Advisory Opinions and Orders (dalje: ICJ Reports), 1986., st. 186