Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski
Robovi u starom Rimu - Verzija za štampu

+- Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski (http://www.maturskiradovi.net/forum)
+-- Forum: Obrazovanje (/Forum-obrazovanje)
+--- Forum: Prirodne nauke (/Forum-prirodne-nauke)
+---- Forum: Istorija (/Forum-istorija)
+---- Tema: Robovi u starom Rimu (/Thread-robovi-u-starom-rimu)


Robovi u starom Rimu - Vesnica - 18-05-2010 09:53 PM

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.

Robovi su bili vazni Rimljanima. Bez robova, bogatasi Rima ne bi mogli da zive zivotom kojim su zeleli.
Ko su bili robovi? To su bili ljudi koji su cesto bili uhvaceni u borbi i vraceni u Rim da se prodaju. Zakon je bio takav koji kaze da ocevi mogu da prodaju svoju stariju decu ako im zatreba para.
Bogat Rimljanin bi kupio roba na pijaci. Mladi muskarci su mogli da naprave pravu zaradu ako imaju neki zanat i njihove godine govore da mogu da budu u upotrebi mnogo nadilazecih godina, i koa takvi su predstavlajli vrednost za novac.
Robovi službeno nisu imali imena, nego su koristili vlasnikov praenomen kojem su dodavali nastavak "-por" (od "puer", tj. dečko). Na primjer, Markipor je bio Markov rob, Lucipor je bio Lucijev rob. Kasnije je ušlo u modu davati robovima grčka imena, uz koja je često išao neki oblik vlasnikova imena. Kad bi postao slobodnjak, rob bi preuzeo praenomen i nomen bivšeg vlasnika, a svoje izvorno ime uzeo bi kao cognomen, iako je bilo i onih koji su sami birali praenomen.
Jednom kupljen rob je bio rob za ceo zivot. Rob je jedino mogao dobiti slobodu ako bi mu gospodar, kod koga je postavljen ili kupljen, moze da podari slobodu. Ili moze da kupi svoju slobodu. Da bi se kupio rob je morao da skupi onoliko novaca za koliko je bio kupljen od strane gospodara, u sustini nemoguc zadatak.
Rimsko carstvo bilo je obuhvatilo cijelo helensko društvo u jednu univerzalnu državu. Tako je ono privremeno bilo zaustavilo ono opadanje koje doživljava helenski svijet. Carstvo je međutim ugroženo stalnim unutrašnjim krizama; teškoćama funkcioniranja društvenog, privrednog i političkog života. Barbari su kasnije pregazili Carstvo, ali oni su samo dokrajčili proces umiranja helenskoga društva, koje je sebi samo već ranije bilo zadalo smrtne rane. Carstvo iskorištava rad robova i svoje provincije te gomila bogatstva u Rimu. Nejedinstveno je i etnički i politički i gospodarski. Česti su zato ustanci robova, pobune provincija, nemiri kolona. Dok bogati viši slojevi žive u obilju, te se odaju orgijama i razvratu, većina stanovništva nalazi se u veoma teškoj situaciji. Nije pritom riječ samo o robovima nego i o osiromašenim građanima rimskim i čitavim narodima koji potlačeni žive u teškim uvjetima. Svi oni trebaju mir i nadu, vjeru i spas.
Na svim stranama se pojavila duboka, strastvena potreba za istinskim spasom duše, glad za nadzemaljskim, religiozna težnja kojoj nije bilo ravne ... Glavni interes čovjeka premjestio se iz zemaljske sfere u nebesku: čovjek je počeo tražiti svoj spas s one strane osjetilnog svijeta.«
O ozbiljnosti krize onoga vremena svjedoči sudbinska tema o borbi dobra i zla, svjetla i tame, dobra anđela i zla demona, nebeskog i zemaljskog načela (tu je izrazit iranski utjecaj). To je doba čuda, ekstaza i vizija. Javlja se mnoštvo proroka, propovjednika novih religija, iskupitelja koji ispaćenu puku pružaju toliko potrebnu utjehu, nadu u spas, vjeru u konačnu pobjedu dobra nad zlom, svjetla nad tamom.
U etici stoici su bliski kinicima. Mudar čovjek prihvaća nužan poredak svijeta i živi prema njemu. Zahtjev je i ideal stoika: živjeti u skladu s prirodom svijeta i s vlastitom razumnom prirodom kao dijelom reda kozmosa. Nepomućenost duševnoga mira postiže se vrlinom »autarkije« samodostatnosti (»biti sam sebi dostatan«), »Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima«, »nije siromašan onaj tko malo ima, nego onaj koji žudi više«, kaže Seneka. Između onoga što je »dobro« i »loše« stoici stavljaju indiferentne stvari: bogatstvo, čast, zdravlje, ljepotu, snagu itd.

Tako Seneka upozorava da bogatstvo nije dobro po sebi jer bi inače i ljude činilo dobrima. Osjetilni užici ugodni su i zlim ljudima, a k tome se gase baš kad su na vrhuncu, dok je najviše dobro besmrtno. »Mudrac nije onaj iznad kojeg još nešto ima, a kamoli uživanje.« Dok budale robuju nerazumnim željama, strastima i afektima, mudar je čovjek smiren, bez afekata (apatičan). Sloboda se sastoji upravo u uviđanju nužnosti; zato »sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće«.
Stoici su snažno naglasili praktičnu stranu filozofije: ona je u djelovanju a ne u naučavanju; znanje je potrebno, ali samo kao sredstvo za postizanje vrline nepomućenosti. »Koliko ću živjeti, to je stvar tuđe volje, ali od mene zavisi to da dokle god živim, živim kao čovjek.«

Smisao i granica slobode, kako je shvaća stoik, sastoji se u shvaćanju i prihvaćanju svjetskog poretka, nužnog i nepromjenjivog reda stvari.
Sloboda je, dakle, moguća jedino u području svijesti. Stoička je etika odatle etika pomirenja i bespomoćnosti, fatalizma i pasivnosti. Ali to je ujedno etika snažne ličnosti koja vlada sobom, jer se oslobodila sitničavosti i afekata i stekla ravnodušnost i nepokolebljivost. Stoičkoga mudraca odlikuju četiri kardinalne vrline: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost.
U običnom se (laičkom) govoru stoikom i danas naziva onaj koji smireno prima iskušenja života jer udarce sudbine smatra neotklonjivima.

Stoička je etika individualistička: ona ne teži sreći društva kao cjeline nego sreći pojedinca. Međutim upravo su stoici razvili ideju kozmopolitizma (svjetskog