23-03-2010, 02:46 AM
POJAM I DEFINICIJA POREZA
Porezi su osnovni oblik ili instrument formiranja javnih prihoda, pokrića budžetskih rashoda i zadovoljavanja javnih potreba. Danas mnogi finansijski teoretičari savremenu državu nazivaju »poreskom državom«, jer žele naglasiti kakav značaj na nju imaju porezi. Za sada, međutim, još ne postoji jedinstveno gledište i stav u vezi s pitanjem šta su porezi, možda i zbog toga, jer su porezi istorijska kategorija koja se vrlo često menjala kroz sve društveno-ekonomske formacije, u gotovo svim vremenskim periodima. Sadržaj poreza se menjao paralelno s promenama političkih, društveno-ekonomskih i drugih odnosa. Oni su direktan refleks tih odnosa, odnosno sistema.
Porez predstavlja ,svakako, najnaznačniji oblik javnih prihoda u svim savremenim državama. On se određuje kao instrumenat javnih prihoda kojim država (tj.političko-teritorijalne jedinice) od subjekata koje su pod njemom poreskom vlašću prinudno uzima novčana sreddstva, bez neposredne protivusluge, radi zadovoljavanja svojih finansijskih potreba i ostvarivanja drugih ciljeva (ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih, ekoloških idr.).
U brojnim definicijama poreza navode se osnovne njegove karakteristike kao oblika javnih prihoda.Ove definicije se razlikuju, zavisno od perioda u kome su nastale. Prof. B. Jelčić u delu ''Nauka o porezima'' navodi oko tridesetak definicija poreza koje se smatraju najuobičajenijim.Analizom navedenih definicija, može se zaključiti da uz sličnosti postoje manje i više razlikeu shvatanju poreza.
Osnovne karakteristike poreza su:
1) Obaveznost davanja, čak i prinudnim putem (po čemu se razlikuje od svakog dobrovoljnog davanja).
2) Ne postoji direktna protivnaknada od strane države ili drugog javno-pravnog tela poreskom obvezniku (za razliku od taksa, kod kojih postoji uska veza između davanja i činjenja usluge).
3) Poreska davanja su bespovratna (po čemu se, u osnovi razlikuju od zajmova).
Jedna sveobuhvatnija proširena definicija poreza bila bi: »Porez je novčano davanje fizičkih i pravnih osoba, kao i eventualnih javnih preduzeća, prema njihovoj poreskoj sposobnosti koje ubira javna vlast, oslanjajući se pri tome na svoju silu i to bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrivanja javnih tereta države i ostalih javnih teritorijalnih tela, ili u cilju intervencije javne vlasti« (Lucien Mehl) .
KLASIFIKACIJA POREZA OECD
Organizacija za ekonomsku saradnjui razvoj predstavlja međunarodnu organizaciju koja ima zadatak da pospešuje takvu ekonomsku politiku čiji je cilj da se postigne najviši stabilan ekonomski rast i zaposlenost, rastući standard života, održavanje finansijske stabilnosti, kako bi se na taj način doprinelo razvoju svetske privrede. Komitet za fiskalne poslove OECD ustanovljen je 1971. godine, sa zadatkom da istražuje metode pomoću kojih se oporezivanje može iskoristiti za poboljšanje u alokacijii upotrebi ekonomskih resursa. Da bi se stvorili uslovi za komparativne analize poreskih sistemai poreskih politika zemalja-članica, Komitet je izradio Klasifikaciju poreza OECD i upustvo za tumačenje.
Klasifikacija poreza OECD smatra se najpotpunijom klasifikacijom raznovrsnih poreskih oblika koje se sreću u savremenim državama, u koju su uključeni i doprinosi za obavezno socijalno osiguranje, a koji se plaćaju javnim fondovima socijalnog osiguranja. Iz opšte definicije poreza , koji se shvatakao prinudno davanjedržavi, iza koje ne stoji neposredna protivusluga, moglo bi proisteći dilema da li je dopriosima za socijalno osiguranje uopšte mesto u u ovakvoj klasifikaciji. Naravno, doprinosi za dobrovoljno socijalno osiguranje ni kojem slučaju ne mogu biti uključeni u ovu klasifikaciju. To isto važi i za doprinose koji se plaćaju privatnim, a ne javnim fondovima socijalnog osiguranja. Doprinosi koji se plaćaju za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju javnim fondovima socijalnog osiguranja svrstanu su u podelu poreza, jer u većini zemalja koristi od socijalnog osiguranja zavise od od visine uplate doprinosa, ali razmere tih koristi ne moraju biti vezane za iznos plaćenih doprinosa.
Prema klasifikaciji OECD svi porezi su svrstani u šest velikih grupa.
Klasifikacija poreza OECD
1000 Porezi na dohodak, dobit i kapitalne dobitke
GRANICE OPOREZIVANJA
Tax ratio (poreski odnos) reprezentuje odnos poreskih, odnosno fiskalnih prihoda prema društvenom proizvodu ili nacionalnom dohodtku. U teoriji i praksi nije jasno povučena linija između gornje i donje granice u oporezivanju niti je fiksirana ekonomska zona između minimalne i maksimalne fiskalne presije.
''Po pravilu prevazilaženja apsolutne gornje granice u oporezivanju vodi tzv. fiskalnoj asturaciji sa nesagledivim negativnim implikacijama na proizvodnju, razmenu, raspodelu, akumulaciju, rast, standard i sl. Posledice preteranog oporezivanja, kao izraz prekoračenja poreskog limita, prema tome, su evidentne. Valja, stoga, oporezivanje držati u određenim ekonomskim okvirima nezavisno od obima javnih potreba ili inflatorno naduvanih javnih rashoda.''
Poreski limiti, po pravilu, višestruko se održavaju, budući da preterano oporezivanje negativno deluje na proizvodnu sposobnost, ekonomske stimulanse, radno zalaganje, investicionu sklonost i dr., sa iznuđivanjem fiskalne evazije. Preterano fiskalno zahvatanje apsorbuje kapital (štednju), slabi investicione napore privrednih jedinica, produkuje bekstvo kapitala i smanjuje potrošnju pojedinaca. Visoko oporezivanje smanjuje radne napore i destimuliše produktivan rad.
Odnos između donje i gornje granice oporezivanja, odnosno između fiskalnog minimuma i fiskalnog maksimuma, po pravilu, posmatra se sa društveno-ekonomskog i penziono-socijalnog stanovišta. Gornja granica (limit) oporezivanja sa društveno-ekonomskog stanovišta determinisana je ostvarenim dohotkom fiskalnog obveznika i raspoloživom imovinom nosioca fiskalne obaveze, uključujući strateška opredeljenja fiskalnih efekata u reprodukciji i programirani nivo zadovoljavanja javnih potreba. Uz respektovanje principa oporezivanja po ekonomskoj sposobnosti i pravednog oporezivanja, gornji limit u rastu fiskalne stope je porast fiskalne baze, kao i dostignuti nivo akumulacije (sa društvenog stanovišta) ili dostignuti nivo životnog standarda (sa individualnog stanovišta). Donja granica oporezivanja sa društvenog stanovišta se obično označava troškovima razreza i naplate poreza i troškovima poreske kontrole (sa finansijskog stanovišta); dok se donja granica oporezivanja sa individualnog stanovišta obično predstavlja egzistencijalnim minimumom (socijalni aspekt) i zajemčenim ličnim dohotkom (ekonomski aspekt).
''Koji je to dugoročno bezbedni limit u raspodeli dohotka u rasponu između donje i gornje granice oporezivanja? Evidentvno je da se sa porastom nacionalnog dohotka po stanovniku pomera gornja granica oporezivanja. No, gornja granica oporezivanja je različita, čak i pri istom nivou nacionalnog dohotka po stanovniku, budući da nivo »fiskalnog pritiska« utiču brojni faktori: ekonomska situacija u zemlji i inostranstvu, inflacija, nivo i dinamika javnih potreba, demografski faktor, društveno-ekonomski odnosi, nivo decentralizacije donošenja finansijskih odluka, finansijska autonomija federalnih jedinica i lokalnih kolektiviteta, političke prilike u zemlji i inostranstvu, kulturna tradicija, socijalna politika, politika raspodele, državna intervencija i dr.''
Sa porastom nacionalnog dohotka po stanovniku pomera se gomja granica oporezivanja. U stvari, porast fiskalnog kapaciteta ,,kreira" prostor za povećanje fiskalnog opterećenja, s obzirom da je stopa rasta fiskalnog kapaciteta ekonomska determinanta rasta koeficijenta fiskalne presije. No, u praktičnoj operacionalizaciji fiskalne politike poželjan je sporiji hod fiskalnog opterećenja u odnosu na ritmiku fiskalnog kapaciteta. Niži porast koeficijenta fiskalnog pritiska od stope rasta fiskalnog potencijala za 1-2 poena stvara prostor za povečanje akumulacionog potencijala i investicionih plasmana, i, na tim osnovama, porast budučeg ekonomskog rasta i životnog standarda.
U diskusijama o poreskim limitima iskristalisala se teza o nižem poreskom limitu za progresivne poreze (koji. brže rastu od dohotka) od poreskog limita za degresivne poreze (koji sporije rastu od dohotka). Porast poreske stope na ,,povećanje" dohotka u uslovima oštrog fiskalnog zahvatanja šteti ekonomskim stimulansima za novatorstvo, za preuzimanje rizika i za radno zalaganje. Progresivni porezi posebno pogađaju lica koja štede od svog prosečnog dohotka. U celini, model progresije retransferiše akumulacioni potencijal u punktove javne potrošnje i institiuše dezakumulaciju kapitala, jer ,,teški" porezi dovode do ekonomskih distorzija i do stagnacije. Progresivne stope, po pravilu, obaraju limit oporezivanja, što je u koliziji sa intencijama poreskih reformi. Jer, poreske novine faktički treba da doprinesu da se granice mogučeg, potencijalnog oporezivanja pomere u zavisnosti od rasta dohotka, kao osnovice: razrada široko fundiranih poreza od prodaje (naročito, poreza na dodatnu vrednost) i poreza na prodaje od strane proizvođača u zemljama u razvoju, modifikacija poreza na dohodak uz pomoć obustave poreza na dohodak i profit na novu osnovicu (naročito u period inflacije) i prebacivanje odredenih dažbina i carina ad valorem osnove.
Čuveno Parkinsonovo zapažanje da radni kapacitet javne administracije, opada sa njenim umnožavanjem, formulisano u vidu Parkinsonovog zakona izdržala je naučno preispitivanje, budući da se u praksi u poslednjoj deceniji empirijski verifikuje "organizovano rasipništvo" u okviru budžetskog finansiranja mimo radnih učinaka administracije. U celini, celokupna javna ekonomska delatnost postala je delatnost od presudnog uticaja na javne budžete, doduše bez kalkulacija troškova i prisustva ekonomičnosti.
Porezi su osnovni oblik ili instrument formiranja javnih prihoda, pokrića budžetskih rashoda i zadovoljavanja javnih potreba. Danas mnogi finansijski teoretičari savremenu državu nazivaju »poreskom državom«, jer žele naglasiti kakav značaj na nju imaju porezi. Za sada, međutim, još ne postoji jedinstveno gledište i stav u vezi s pitanjem šta su porezi, možda i zbog toga, jer su porezi istorijska kategorija koja se vrlo često menjala kroz sve društveno-ekonomske formacije, u gotovo svim vremenskim periodima. Sadržaj poreza se menjao paralelno s promenama političkih, društveno-ekonomskih i drugih odnosa. Oni su direktan refleks tih odnosa, odnosno sistema.
Porez predstavlja ,svakako, najnaznačniji oblik javnih prihoda u svim savremenim državama. On se određuje kao instrumenat javnih prihoda kojim država (tj.političko-teritorijalne jedinice) od subjekata koje su pod njemom poreskom vlašću prinudno uzima novčana sreddstva, bez neposredne protivusluge, radi zadovoljavanja svojih finansijskih potreba i ostvarivanja drugih ciljeva (ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih, ekoloških idr.).
U brojnim definicijama poreza navode se osnovne njegove karakteristike kao oblika javnih prihoda.Ove definicije se razlikuju, zavisno od perioda u kome su nastale. Prof. B. Jelčić u delu ''Nauka o porezima'' navodi oko tridesetak definicija poreza koje se smatraju najuobičajenijim.Analizom navedenih definicija, može se zaključiti da uz sličnosti postoje manje i više razlikeu shvatanju poreza.
Osnovne karakteristike poreza su:
1) Obaveznost davanja, čak i prinudnim putem (po čemu se razlikuje od svakog dobrovoljnog davanja).
2) Ne postoji direktna protivnaknada od strane države ili drugog javno-pravnog tela poreskom obvezniku (za razliku od taksa, kod kojih postoji uska veza između davanja i činjenja usluge).
3) Poreska davanja su bespovratna (po čemu se, u osnovi razlikuju od zajmova).
Jedna sveobuhvatnija proširena definicija poreza bila bi: »Porez je novčano davanje fizičkih i pravnih osoba, kao i eventualnih javnih preduzeća, prema njihovoj poreskoj sposobnosti koje ubira javna vlast, oslanjajući se pri tome na svoju silu i to bez direktne protivnaknade, a u cilju pokrivanja javnih tereta države i ostalih javnih teritorijalnih tela, ili u cilju intervencije javne vlasti« (Lucien Mehl) .
KLASIFIKACIJA POREZA OECD
Organizacija za ekonomsku saradnjui razvoj predstavlja međunarodnu organizaciju koja ima zadatak da pospešuje takvu ekonomsku politiku čiji je cilj da se postigne najviši stabilan ekonomski rast i zaposlenost, rastući standard života, održavanje finansijske stabilnosti, kako bi se na taj način doprinelo razvoju svetske privrede. Komitet za fiskalne poslove OECD ustanovljen je 1971. godine, sa zadatkom da istražuje metode pomoću kojih se oporezivanje može iskoristiti za poboljšanje u alokacijii upotrebi ekonomskih resursa. Da bi se stvorili uslovi za komparativne analize poreskih sistemai poreskih politika zemalja-članica, Komitet je izradio Klasifikaciju poreza OECD i upustvo za tumačenje.
Klasifikacija poreza OECD smatra se najpotpunijom klasifikacijom raznovrsnih poreskih oblika koje se sreću u savremenim državama, u koju su uključeni i doprinosi za obavezno socijalno osiguranje, a koji se plaćaju javnim fondovima socijalnog osiguranja. Iz opšte definicije poreza , koji se shvatakao prinudno davanjedržavi, iza koje ne stoji neposredna protivusluga, moglo bi proisteći dilema da li je dopriosima za socijalno osiguranje uopšte mesto u u ovakvoj klasifikaciji. Naravno, doprinosi za dobrovoljno socijalno osiguranje ni kojem slučaju ne mogu biti uključeni u ovu klasifikaciju. To isto važi i za doprinose koji se plaćaju privatnim, a ne javnim fondovima socijalnog osiguranja. Doprinosi koji se plaćaju za obavezno socijalno osiguranje koji se plaćaju javnim fondovima socijalnog osiguranja svrstanu su u podelu poreza, jer u većini zemalja koristi od socijalnog osiguranja zavise od od visine uplate doprinosa, ali razmere tih koristi ne moraju biti vezane za iznos plaćenih doprinosa.
Prema klasifikaciji OECD svi porezi su svrstani u šest velikih grupa.
Klasifikacija poreza OECD
1000 Porezi na dohodak, dobit i kapitalne dobitke
GRANICE OPOREZIVANJA
Tax ratio (poreski odnos) reprezentuje odnos poreskih, odnosno fiskalnih prihoda prema društvenom proizvodu ili nacionalnom dohodtku. U teoriji i praksi nije jasno povučena linija između gornje i donje granice u oporezivanju niti je fiksirana ekonomska zona između minimalne i maksimalne fiskalne presije.
''Po pravilu prevazilaženja apsolutne gornje granice u oporezivanju vodi tzv. fiskalnoj asturaciji sa nesagledivim negativnim implikacijama na proizvodnju, razmenu, raspodelu, akumulaciju, rast, standard i sl. Posledice preteranog oporezivanja, kao izraz prekoračenja poreskog limita, prema tome, su evidentne. Valja, stoga, oporezivanje držati u određenim ekonomskim okvirima nezavisno od obima javnih potreba ili inflatorno naduvanih javnih rashoda.''
Poreski limiti, po pravilu, višestruko se održavaju, budući da preterano oporezivanje negativno deluje na proizvodnu sposobnost, ekonomske stimulanse, radno zalaganje, investicionu sklonost i dr., sa iznuđivanjem fiskalne evazije. Preterano fiskalno zahvatanje apsorbuje kapital (štednju), slabi investicione napore privrednih jedinica, produkuje bekstvo kapitala i smanjuje potrošnju pojedinaca. Visoko oporezivanje smanjuje radne napore i destimuliše produktivan rad.
Odnos između donje i gornje granice oporezivanja, odnosno između fiskalnog minimuma i fiskalnog maksimuma, po pravilu, posmatra se sa društveno-ekonomskog i penziono-socijalnog stanovišta. Gornja granica (limit) oporezivanja sa društveno-ekonomskog stanovišta determinisana je ostvarenim dohotkom fiskalnog obveznika i raspoloživom imovinom nosioca fiskalne obaveze, uključujući strateška opredeljenja fiskalnih efekata u reprodukciji i programirani nivo zadovoljavanja javnih potreba. Uz respektovanje principa oporezivanja po ekonomskoj sposobnosti i pravednog oporezivanja, gornji limit u rastu fiskalne stope je porast fiskalne baze, kao i dostignuti nivo akumulacije (sa društvenog stanovišta) ili dostignuti nivo životnog standarda (sa individualnog stanovišta). Donja granica oporezivanja sa društvenog stanovišta se obično označava troškovima razreza i naplate poreza i troškovima poreske kontrole (sa finansijskog stanovišta); dok se donja granica oporezivanja sa individualnog stanovišta obično predstavlja egzistencijalnim minimumom (socijalni aspekt) i zajemčenim ličnim dohotkom (ekonomski aspekt).
''Koji je to dugoročno bezbedni limit u raspodeli dohotka u rasponu između donje i gornje granice oporezivanja? Evidentvno je da se sa porastom nacionalnog dohotka po stanovniku pomera gornja granica oporezivanja. No, gornja granica oporezivanja je različita, čak i pri istom nivou nacionalnog dohotka po stanovniku, budući da nivo »fiskalnog pritiska« utiču brojni faktori: ekonomska situacija u zemlji i inostranstvu, inflacija, nivo i dinamika javnih potreba, demografski faktor, društveno-ekonomski odnosi, nivo decentralizacije donošenja finansijskih odluka, finansijska autonomija federalnih jedinica i lokalnih kolektiviteta, političke prilike u zemlji i inostranstvu, kulturna tradicija, socijalna politika, politika raspodele, državna intervencija i dr.''
Sa porastom nacionalnog dohotka po stanovniku pomera se gomja granica oporezivanja. U stvari, porast fiskalnog kapaciteta ,,kreira" prostor za povećanje fiskalnog opterećenja, s obzirom da je stopa rasta fiskalnog kapaciteta ekonomska determinanta rasta koeficijenta fiskalne presije. No, u praktičnoj operacionalizaciji fiskalne politike poželjan je sporiji hod fiskalnog opterećenja u odnosu na ritmiku fiskalnog kapaciteta. Niži porast koeficijenta fiskalnog pritiska od stope rasta fiskalnog potencijala za 1-2 poena stvara prostor za povečanje akumulacionog potencijala i investicionih plasmana, i, na tim osnovama, porast budučeg ekonomskog rasta i životnog standarda.
U diskusijama o poreskim limitima iskristalisala se teza o nižem poreskom limitu za progresivne poreze (koji. brže rastu od dohotka) od poreskog limita za degresivne poreze (koji sporije rastu od dohotka). Porast poreske stope na ,,povećanje" dohotka u uslovima oštrog fiskalnog zahvatanja šteti ekonomskim stimulansima za novatorstvo, za preuzimanje rizika i za radno zalaganje. Progresivni porezi posebno pogađaju lica koja štede od svog prosečnog dohotka. U celini, model progresije retransferiše akumulacioni potencijal u punktove javne potrošnje i institiuše dezakumulaciju kapitala, jer ,,teški" porezi dovode do ekonomskih distorzija i do stagnacije. Progresivne stope, po pravilu, obaraju limit oporezivanja, što je u koliziji sa intencijama poreskih reformi. Jer, poreske novine faktički treba da doprinesu da se granice mogučeg, potencijalnog oporezivanja pomere u zavisnosti od rasta dohotka, kao osnovice: razrada široko fundiranih poreza od prodaje (naročito, poreza na dodatnu vrednost) i poreza na prodaje od strane proizvođača u zemljama u razvoju, modifikacija poreza na dohodak uz pomoć obustave poreza na dohodak i profit na novu osnovicu (naročito u period inflacije) i prebacivanje odredenih dažbina i carina ad valorem osnove.
Čuveno Parkinsonovo zapažanje da radni kapacitet javne administracije, opada sa njenim umnožavanjem, formulisano u vidu Parkinsonovog zakona izdržala je naučno preispitivanje, budući da se u praksi u poslednjoj deceniji empirijski verifikuje "organizovano rasipništvo" u okviru budžetskog finansiranja mimo radnih učinaka administracije. U celini, celokupna javna ekonomska delatnost postala je delatnost od presudnog uticaja na javne budžete, doduše bez kalkulacija troškova i prisustva ekonomičnosti.