Zločin i kazna - ( Fjodor Mihajlovič Dostojevski )

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
mas_ing Nije na vezi
Junior Member
**

Poruka: 23
Pridružen: Aug 2009
Poruka: #1
Zločin i kazna - ( Fjodor Mihajlovič Dostojevski )
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI:
ZLOČIN I KAZNA


Kratki sadržaj:
Ovo djelo je roman temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana.
Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo
tko je on, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku
i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti
ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz
razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim
altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu,
njegovim siromašnim vršnjacima. Ni istražitelj u romanu nije običan
dovitljivi policajac nego je izvrstan poznavalac ljudske duše,
i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i
ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku
da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže
mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire.
On si nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja.
Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom
sviješću - mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni
plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev zločin je zločin s
predumišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi
ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te
njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših,
navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja
dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa
Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem
patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi
prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom
i Raskoljnikovo smirenje u evanđelju - razrješuje mnoge idejne sukobe
koje je mladi intelektualac doživio.

Analiza likova:
Rodion Raskoljnikov
On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima
i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu
svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je
ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život
mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnikov je, dakle, pobunjenik
protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i
moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim
shvaćanjem etike već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje
navodi čovjeka na zločin. Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza,
izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje odabrani
ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine,
njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim
obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet
između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on razmišlja i ispovijeda se.
U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi
pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na
razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je
on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju
pred njega postavlja životna stvarnost.

Aljona Ivanovna
Zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica.

“To je bila sićušna, suhonjava stara baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava.
Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom.
Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan
nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je
pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u
njenim očima opet bljesnu ona pređašnja nepovjerljivost.”

Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”


Marmeladov
Čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja, ali pijanac koji je propao,
veoma voli i cijeni svoju obitelj.

“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak
zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je
bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak
neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum, ali u isto
vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star,
potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se
udaljava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način,
ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja.
U njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički
dostojanstveno, ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi,
u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove
na mokar i ljepljiv stol.”

Katarina Ivanovna
Žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i
sa time se nikako ne može pomiriti, pa je zbog toga bijesna i gnjevna,
izmučena i iscrpljena, a tuberkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu,
ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir.

“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne
zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege.
Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj
maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale,
a njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice stvaralo
je bolan utisak pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo
na njenom licu. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset
godina i da ona stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofjič-Razumihin
Jedini razumije Raskoljnikova i jedini je s kojim se on druži na sveučilištu,
voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od
sebe.

“To je bio neobično veseo, društven i u potpunosti dobar
momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to i svi su ga voljeli. Bio je prilično
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je
za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem
oborio visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da
i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da
ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i
nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, nikakve teške
okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati,
mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen.
Bio je neobično siromašan i potpuno sam se uzdržavao zarađujući novac
raznim poslovima. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da
je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. On je sada bio
primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama
je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”

Petar Petrovič Lužin
Podao, zao, lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i
podmukao.

Sonja Marmeladova
Ona je prostitutka čista srca. Puna je suosjećanja iako se i ona nalazi
u vrlo teškim prilikama. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu
djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju i vjeruje u Boga.
Voli Raskoljnikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.

“Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna,
ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila
uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem
cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne
prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila;
zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu
svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na
svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele,
i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli
slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno
nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih
usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali
prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”

Avdotja Romanovna (Dunja)
Pametna i razborita, iako i tvrdoglava, snažnog karaktera, vrijedna i
poštena, voli majku i brata, požrtvovna.

“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita,
jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično
dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
– jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”

Pulherija Aleksandrovna
Prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može
se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz.

“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno
lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala
daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do
starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca.
Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se
ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada,
već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od
briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija
Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje
usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna
je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva,
ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da je prekorači.”

Porfirije Petrovič
Inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo
obični policijski službenik.

“Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma
čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično
ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malog
prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak
podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama,
koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako
je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak
nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na
prvi put mnogo od nje očekivati.”

Arkadije Ivanovič Svidrigajlov
Strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima
dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao
da je hrabar jer je imao snage ubiti se, ali treba imati hrabrosti nastaviti
život.

“Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku:
bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste
plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako težak i
ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman
prsten sa skupocjenim kamenom.”

09-09-2009 04:24 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  Zločin i kazna - F. M. Dostojevski apatonac 0 1,223 01-08-2012 12:22 PM
zadnja poruka: apatonac
  ZAPISI IZ MRTVOG DOMA - F. M. Dostojevski apatonac 0 387 01-08-2012 12:21 PM
zadnja poruka: apatonac
  fjodor dostojevski - zločin i kazna DMaturski 0 9,561 15-09-2009 09:02 PM
zadnja poruka: DMaturski
  Zapisi iz podzemlja - ( Fjodor Mihajlovič Dostojevski ) Jovica 0 1,604 08-09-2009 03:12 PM
zadnja poruka: Jovica
  Zlocin i kazna - prepricano Jovica 0 38,317 14-05-2009 11:34 PM
zadnja poruka: Jovica

Skoči na forum: