Zločin i kazna - Dostojevski

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
DMaturski Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 3,120
Pridružen: Jul 2009
Poruka: #1
Zločin i kazna - Dostojevski
O PISCU:

Fjodor Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.

-----------------------------------------------------

U središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim.
Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.


Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj, socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Vec u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost.
Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.
Pocinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.


SADRŽAJ:

Zlocin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana. Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.

LIKOVI:

Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju.
“Na nježnim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu.”

Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.”


Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”


Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj
“To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”


Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe
“To je bio neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”


Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao
“To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”


Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama
“Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”


Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”

Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci.”


Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik
“Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.”


Arkadije Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život
“Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”


PEJZAŽ:
“Nad gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...”

“Na ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”

Opis sobe

“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.


CITATI: Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994

Ispovijed Marmeladova: 33,37,44,47str.

Opis lihvarkine sobe: 28,104str.

Raskoljnikova sobica: 50str.

Pejzaž: 205,572str.

Sonjina soba: 362 str.

Porfirijev kabinet: 381str.

Svidrigajlova soba: 568,569 str

Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371,372,378,461,464,479 str.
Dunji: 271,271,482,483,585 str.
Porfiriju: 296,297,396,397,400 str.

Clanak: 301-309 str.

Raskoljnikov-Napoleon: 317,320,471,475 str.

Unutrašnji monolozi Raskolj: 24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,
359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.



MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''

Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja čini. Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi zahvaljujujući tuđoj nesreći. Splet je okolnosti koji je naveo Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog ideala. Na sreću ili nesreću glavnog junaka, istražitelj je dobar poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio svoje moralne i psihološke dileme.
Mnogobrojni su likovi u romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji.
Svi likovi su psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno, svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa Sonjom...
Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda i principa u njemu.
Mlad je čovek, bivši student, obdaren je lepotom, pameću, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov, žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okreću oko počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za zločin. Očito je nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan, siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonoćno proživljava ono što je učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osećanjima. Svojom jakom ličnošću, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveća moguća kazna, mnogo veća nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina, pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom.
Velika je muka ovog mladića koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu. Odlučivši da izvrši zločin koji će mu zagorčati život, i ne sluti da više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema opravdanja. Može se pronaći razumevanje za njegove moralne i psihološke krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno da opravdanja za zločin nema!!!


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
18-01-2010 01:58 AM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Skoči na forum: