Vodstvo - menadžment

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz menadžmenta.

Iako neki ljudi smatraju termine "upravljanje" i "vođstvo" sinonimima, treba ih razlikovati. U stvari, mogu postojati vođe potpuno neorganiziranih skupina, ali menadžeri mogu postojati samo tamo gdje organizirane strukture stvaraju uloge. Odvajanje vodstva od upravljanja ima značajne analitičke prednosti. Dopušta, za potrebe proučavanja, izlučivanje vodstva bez opterećenosti ograničenjima povezanim s mnogo općenitijim konceptom upravljanja.

Vodstvo je značajan aspekt upravljanja. Sposobnost uspješnog vođenja je jedan od ključeva postajanja uspješnim menadžerom; također, i obavljanje ostalih bitnih dijelova upravljanja – obavljanje ukupnog upravljačkog posla – ima značajan uticaj na osiguravanje toga da menadžer postane uspješan vođa. Menadžeri moraju, u cilju kombiniranja ljudskih i materijalnih resursa za ostvarenje ciljeva, obavljati sve funkcije svoje uloge. Ključ za obavljanje ovog zadatka je postojanje jasne uloge i određenog stepena slobode odlučivanja ili autoriteta koji će poduprijeti menadžerske akcije.

Bit vođstva je slijeđenje. Drugim riječima, spremnost ljudi da slijede je ono što neku osobu čini vođom. Nadalje, ljudi nastoje slijediti one koji osiguravaju sredstva za ostvarenje njihovih vlastitih žudnji, želja i potreba.

Vođstvo i motivacija su usko povezani. Razumijevanjem motivacije može se bolje procijeniti što ljudi žele i zašto se ponašaju na način na koji se ponašaju. Također, vođe ne samo da reagiraju na motivaciju podređenih već jemogu potaknuti ili suzbiti pomoću organizacijske klime koju stvaraju. Oba ova faktora su značajna za vođstvo i za upravljanje.

DEFINICIJA VODSTVA

Iako se definicije vodstva često međusobno razlikuju, one ipak sadrže bitne elemente koji ih međusobno približavaju. Tako Bass (1981, str. 9) definiše vodstvo kao sposobnost uticanja, inspirisanja i usmjeravanja pojedinaca ili grupa prema postizanju željenih ciljeva. Koontz/Weihrich (1988, str. 437) definišu vodstvo kao umijeće ili proces uticaja na ljude, tako da oni spremno i s entuzijazmom teže ostvarenju grupnih ciljeva. Na ovu se definiciju nastavlja mišljenja Colea (1990, str. 215) po kojem je vodstvo dinamički proces u grupi pomoću kojega jedna osoba utiče na drugu da dobrovoljno sudjeluje u izvršenju grupnog zadatka u datoj situaciji. Iz ove posljednje, a i onih drugih definicija, da se zaključiti da je za sve njih karakteristično (1) da je vodstvo dinamički a ne statički proces, (2) da je uloga vođe da usmjerava grupu prema ciljevima i (3) da je stil vodstva, a time reakcija grupe determinirana datom situacijom. Prema tome, osnovni elementi vodstva mogli bi se prezentirati kako je to učinjeno na Slici 1.

VOĐA
-Vještine
-Znanje
-Ličnost

ZADACI / CILJEVI

PODREĐENI (Članovi grupe)
-Vještine
-Motivacija

OSOBINE VODSTVA I VOĐE

Osnovni zadatak vodstva je da pronađe i održava ravnotežu između navedenih varijabli, a ono to može ukoliko vođa posjeduje odgovarajuće sposobnosti. Hellriegel/Slocum (1988, str. 267) navode slijedećih pet sposobnosti karakterističnih za uspješnog vođu:
1.ovlaštenje da svoju moć podijeli s podređenim njihovim uključivanjem u postavljanje ciljeva i planiranje aktivnosti;
2.intuicija u anticipiranju prmjena, te pokretanje akcia da se te promjene preduhitre i eksploatiraju u korist poduzeća, uz sve rizike koji iz toga slijede;
3.samorazumijevanje koje omogućava vođi da sagleda svoje prednosti te iznađe kompenzacije za svoje slabosti;
4.vizija koja uključuje sposobnost vođe da percipira bolju radnu okolinu i način kako da se ta okolina osigura;
5.podudaranje vrijednosti koja uključuje sposobnsot vođe da identificira vrijednost poduzeća i vrijednosti pojedinca te izvrši njihovo usklađivanje.

Navedene sposobnosti ima mali broj ljudi, ali ni svi oni nisu spremni da preuzmu ulogu vođe. Da bi ih se na to podstaklo, nužno je razviti takav motivacijski sistema kji će im učiniti atraktivnim ulogu vođe u radnoj situaciji. U tu svrhu menagementu stoje na raspolaganju ekstrinzične i intrinzične mjere – prve se odnose na različite managerske kompenzacije (plaće, bonusi, stock options i drugo), a druge se odnose na različite nematerijalne kompenzacije (društveni položaj, samoaktualizacija, karijera itd.).

Međutim, da bi vođa bio uspješan, on pored sposobnsoti i motivacije mora posjedovati adekvatan kvantum i tip moći. French/Raven (1960, str. 607-623) razlikuju pet tipova moći managementa – (1) legitimna, (2) nagradna, (3) prisilna, (4) referentna i (5) stručna moć.

Legitimna moć je utemeljena na hijerarhijskom položaju vđe, te predstavlja osobni formalni autoritet. Tako će predsjednik kompanije imati veću legitimnu moć od potpredsjednika, a ovaj posljenji od generalnog direktora, i tako redom. Najmanju