Evropska konvencija o ljudskim pravima

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
VS1 Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 5,631
Pridružen: Aug 2009
Poruka: #1
Evropska konvencija o ljudskim pravima
Kako su se rađala ljudska prava?

Primjeri prava i institucija za zaštitu ljudskih prava opisanih u prethodnim poglavljima pokazali su da sva ta prava nisu iste prirode ni istog značenja. Štaviše, ona se stalno razvijaju.
Vidjeli smo da je Savjet Evrope usvojio više konvencija (ili povelja). Osim toga, Vijeće ministara je također usvojilo brojne deklaracije i preporuke o ljudskim pravima. Sigurno je da svi normativni akti nemaju istu pravnu težinu; neki od njih (konvencije) od velikog su značaja jer obavezuju države na poštivanje odredbi. Drugi (deklaracije), ako nemaju obavezujući karakter, još manje doprinose stvaranju običajnih normi iz kojih proističu opće obligacije.

1. Sastojci prava

Da bi se zaista poslužili temeljnim pravima važno je razumijeti od čega se ona sastoje. Da bi bilo potpuno pravo mora da ima:
• nosioca (onog kome je namjenjeno pravo, jasno određenog)
• sadržaj (ono što pravo štiti mora biti izričito naglašeno)
• način njegove primjene (jasno ukazati na koji način se prava mogu ostvarivati) npr. vrste i načini sankcija u slučaju narušavanja.
Kada je pravo formirano od ta tri elementa može biti smatrano za “potpuno”. To je naravno slučaj sa pravima uvrštenim u konvencije i sporazume koje određuju obaveze država. Proklamirana prava u rezolucijama i deklaracijama ne preciziraju mehanizam njihove primjene.

1.1. Nosilac prava

Nosilac može biti pojedinac ili kolektiv. Članci Evropske konvencije počinju sa naznakom “svaka osoba”, što označava pojedince kao nosioce prava. Izvjesna prava, kao pravo udruživanja, mogu samo biti izvršena kolektivno. Međutim, ona mogu sačuvati individualnu dimenziju kao što je pravo pristupa jednom udruženju ili sindikatu. Uz nekoliko iznimaka, srž ljudskih prava u međunarodnom pravu bilo da se radi o građanskim i političkim pravima ili pak ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, je priznata samo u njenoj individualnoj prirodi (npr. prava manjina).

1.2. Sadržaj

Sadržaj prava može prouzrokovati od strane države ili ustupak ili intervenciju.
• U prvom slučaju pravo je nazvano atirbutivno ili negativno pravo. Npr. kada se želi ostvariti sloboda osnivanja udruženja ili sindikata od države se zahtijeva da ne intervenira.
• U drugom slučaju radi se o pravu “potražnje” koje zahtijeva državnu akciju. Pravo na edukaciju je jedno takvo pravo. Također pravo na jednak proces zahtijeva uslugu države.
Treba obratiti pažnju da se previše brzo ne pristupi kategorizaciji tog prava. Ono često obuhvaća dvije odlike “atributivnog” i “prava potražnje”. Sloboda izražavanja zahtijeva od države da ne intervenira u toj oblasti, ali intervencija je neophodna u slučaju njegovog sputavanja.

1.3. Povezanost ljudskih prava

U različitim prirodama prava koje smo upravo opisali, ideje iz 1948. godine, propovjedajući univerzalnost i nedjeljivost ljudskih prava su potvrđene između ostalog i na Svjetskoj konferenciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima održanoj u Beču, 14.-25. juna/lipnja 1993. godine, u nadi da se ukinu škole mišljenja i tendencije stvorene razvojem ljudskih prava. Kraj hladnog rata i nestanak blokova (Istočnog i Zapadnog) je učinio da danas na sve četiri strane svijeta dostignemo jedinstvenu koncepciju o ljudskim pravima, jednu vrstu sinteze ili povezanog skupa.

2. Razvojne faze ljudskih prava

2.1. “Pravo u zametku”


1) Izrada nacrta međunarodnih tekstova
Ne postoji precizna ni jedinstvena procedura u izradi međunarodnih tekstova koji se odnose na ljudska prava. Generalna skupština Ujedinjenih naroda, u svojoj rezoluciji 41/120 od 4. decembra/prosinca 1986., pod nazivom “Uspostavljanje međunarodnih standarda u oblasti ljudskih prava” pozvala je države članice da poštuju sljedeće smjernice u stvaranju ovakvih tekstova:
• moraju biti u skladu sa postojećim međunarodnim zakonom u oblasti ljudskih prava;
• nikada ne gubiti iz vida osnovni karakter prava koji proizilazi iz dostojanstva i nerazdvojivih vrijednosti ljudskog bića;
• moraju biti toliko precizni da svi zakoni i obaveze koji iz njih proističu mogu lako da se definiraju i sprovedu u praksu;
• izabrati, u datom slučaju, realne i efikasne mehanizme za primjenu, uključujući i sistem pisanja izvještaja;
• pokušati pribaviti široku međunarodnu podršku.
Ove preporuke su važeće bez obzira na mjesto izrade ljudskih prava, tj. regionalne organizacije (Savjet Evrope, Organizacija afričkog jedinstva, ...) kao i specijalizovane institucije (OIT, UNESCO, ....).
Svaka organizacija je definirala vlastitu proceduru izrade nacrta tekstova. U principu, za ovaj zadatak zadužen je pomoćni organ (komisija) i to čini uz pomoć Sekretarijata. Nacrt zatim prolazi kroz glavni organizacioni organ i usvaja se nakon debata i plenarne sjednice.
Pripremni radovi na izradi nacrta ljudskih prava imaju veliki značaj iako su često zanemareni. Upravo u toku ove faze određuju se smjernice koje će uticati na kasnije tumačenje tih prava. Sudovi mogu koristiti dokumente pripremnih radova prilikom donošenja odluka.

2.2. “Nedozrelo pravo”

1) Deklaracije i preporuke
Termini, deklaracija i preporuke su slični pojmovi, koji se koriste ovisno od toga kako ih ko prihvata. Shodno korištenju, deklaracija je formalni i svečani akt koji se koristi kod potvrđivanja veoma važnih principa sa dugotrajnom vrijednošću. Od država članica se očekuje da u potpunosti poštuju navedene principe, kao u slučaju Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Preporuka je manje formalnog karaktera. Osim ove karakteristike, ne postoji neka druga razlika između deklaracije i preporuke. Obje, u većini slučajeva, sadrže opće principe ili opće norme o ljudskim pravima.
2) Razlog zbog kojeg deklaracije postoje
U praksi, usvajanje deklaracija ili preporuka (druga etapa) obično prethodi usvjajanju konvencija (treća etapa).
Prije usvajanja konvencija obavezno je usvajanje deklaracija. Pod pretpostavkom da je konvencija sastavljena, ali je ratificirao samo mali broj zemalja, principi sadržani u njoj gube svaku efikasnost. Međutim, u slučaju da postoji svečana deklaracija, ona će ostati osnovni tekst kojeg će koristiti međunarodne organizacije i države, ma šta se desilo. To je, u neku ruku, pokušaj stvaranja međunarodnog prava “vršenjem uticaja” i “propagandom”. Kada je deklaracija usvojena velikom većinom i na osnovu koncenzusa međunarodne zajednice, ona postaje sredstvo u rukama država za vršenje pritiska na druge države i može čak doprinijeti stvaranju međunarodnog običaja, čim dobije opću i nedvosmislenu primjenu.
3) Pravna vrijednost deklaracije
Kao i preporuke, deklaracije koje se odnose na ljudska prava, su tekstovi bez obavezujuće pravne snage: oni kojima su namjenjene, nisu ni u kojem slučaju obavezni da u potpunosti poštuju njihove odredbe. Ako neki tekst nazivamo “deklaracije” a ne “preporuka” on nije obavezujući za one kojima je namjenjen. Sa striktno pravne tačke gledišta, deklaracija i preporuke zaslužuju naziv “nezrelog prava”, u smislu prava koje još mora da “zri” prije nego što postane obavezno za države i prije nego ga počnu zahtijevati pojedinci.
Međutim, s obzirom na njihov svečani karakter i veći značaj, može se smatrati da usvajanjem “deklaracija” od strane država, te države možda izražavaju nadu da će članovi međunarodne zajednice poštivati principe koje one proklamiraju. Prema tome, “nezrelo pravo”, neobavezujuće na pravnom planu, tj. deklaracije i preporuke, mogu biti obavezujuće s moralne i političke tačke gledišta: to su neosporna sredstva moralnog i političkog pritiska koji obavezuje zemlje protivnice deklaracija ili preporuka, koje su dobile značajniju podršku grupe država, da se brane i obrazlože svoj stav.
Ti moralni i politički pritisci čine se još jačim s obzirom na psihološka sredstva pritiska koje sadrže deklaracije: svečani karakter proklamacije, formulacija koja liči na konvencije, itd. Sve to može biti još više naglašeno kontrolnim mehanizmima, ako su predviđeni deklaracijama ili preporukama koji ocjenjuju napredak postignut u primjeni proklamiranih principa ili ukazuju na slabost i nedostatke u njihovom sprovođenju. Takvi kontrolni mehanizmi ponekada postoje u okviru deklaracija koje se odnose na ljudska prava kao što je npr. u slučaju Deklaracije Ujedinjenih naroda o ukidanju svih oblika netolerancije i diksriminacije, zasnovanih na religiji ili uvjerenju.
Konačno, odsustvo obavezujuće pravne snage u deklaracijama i preporukama, ne znači da one nemaju nikakvu težinu: deklaracije i preporuke ustvari se koriste kod stvaranja novih međunarodnih običajnih propisa, prenose uvjerenja država koje su pravno povezane, jasnog su i nedvosmislenog sadržaja. Takav je slučaj i sa Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
4) Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima
Definirajući “zajednički ideal kojem teže svi narodi i sve nacije”, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ne sadrži obavezujuću vrijednost u pravu. Ipak, neke zemlje, vlastitom inicijativom, odlučile su da je poštuju ugrađujući je u svoje ustave. U tom smislu, obavezujući karakter Univerzalne deklaracije manje proističe iz samog teksta nego iz unilateralnog obavezivanja država. Osim toga, Univerzalnu deklaraciju preuzele su mnogobrojne rezolucije i međunarodni akti što joj je dalo značajan moralni i politički odjek. Sve regionalne konvencije o zaštiti ljudskih prava, u svojim preambulama pozivaju se na Univerzalnu deklaraciju.
Vremenom, Univerzalna deklaracija je postala referentni dokument, čak i izvor međunarodnog prava: ona inspirira politiku Ujedinjenih naroda kao i svih država: ona je jedan od tekstova koji su najviše doprinijeli stvaranju običajnih propisa, zasnovanim na njenim odredbama.
Kao što je navedeno u gornjem dijelu teksta, međunarodni običaji se sastoje od konvencija ili međunarodnih sporazuma, glavnih formalnih izvora međunarodnog javnog prava koje obuhvata međunarodno zakonodavstvo o ljudskim pravima.
2.3. “Zrelo pravo”
Kao što smo napomenuli, usvajanje konvencija ili sporazuma (treća etapa) uvijek slijedi nakon usvajanja deklaracija ili preporuka (druga etapa).
1) Konvencija, sporazum, povelje, protokoli
Sporazum je međunarodni zvanični ugovor, sklopljen između dvije ili više država, koji sadrži odredbe čiji je cilj zaštita i unapređenje jednog ili više ljudskih prava. Ugovor obično nosi naziv konvencije. Generalno gledajući, neke konvencije dobile su i druge nazive (pakt, povelja). Tekst koji mijenja ili nadopunjuje odredbe konvencije novim klauzulama, obično se naziva protokolom. Napravljena na osnovu općih principa ili normi, proklamiranih u prethodnoj deklaraciji, konvencija u trećoj etapi procesa izrade normi o zaštiti ljudskih prava, objavljuje precizna prava, određuje granice o njihovom sprovođenju i obaveze koje moraju ispuniti države.
2) Procedura zaključivanja konvencije
Konvencije su tekstovi sa obavezujućom pravnom snagom za države kojima su namijenjene. Za razliku od deklaracija i preporuka, one se otvaraju i daju na potpis, ratificiraju ili za učlanjivanje država, budućih čanova (ili strana) tih konvencija. Procedura zaključivanja konvencije sastoji se od više uzastopnih etapa u izradi konačne verzije sporazuma kojim se države obavezuju. Etape su sljedeće: pregovori, potpisivanje, ovjera i ratifikacija i pristup, uvjeti neophodni za stupanje konvencije na snagu. Ova procedura je ista za sve bez obzira na univerzalne, specijalizirane ili regionalne instance koje objavljuju ove tekstove.
1. Pregovori
Pregovori o konvencijama vrše se na isti način kao i u pregovaranju o deklaracijama, odnosno deklaracije su preuzele od konvencija istu vrstu procedure, u trenutku “preobražavanja” u konvencije.
Tekst konvencije se uvijek sastoji od preambule i odredaba. U preambuli su naznačeni motivi, predmet i cilj konvencije, tj. proces amandmana, revizije, modaliteta stupanja na snagu, proširenja, rok trajanja konvencije, itd., eventualno i aneks konvencije koji uglavnom predstavljaju tehničke ili dopunske odredbe vezane za neke članove konvencije.
2. Potpisivanje Pregovori o tekstu završavaju se slijedećim aktivnostima:
1 - glasanje ili usvajanje konvencije koncenzusom od strane glavnog organizacionog međuvladinog tijela pri kojem se pregovaralo o konvenciji i gdje je i sastavljena,
2 - potpisivanje konvencije od strane predstavnika država.
Potpisivanje daje vjerodostojnost tekstu, proizašlom iz pregovora, tj. proglašava utvrđeni tekst vjernim namjerama država. U principu, vjerodostojan tekst ne podliježe izmjenama.
Potpisivanje označava kraj pregovora ali ne znači da je konvencija postala obavezujuća za države koje su je potpisale. Obično, obavezujući pravni karakter konvencije rezultira izražavanjem suglasnosti za obavezivanje sa konvencijom, a ne sa potpisom. Osim nekih izuzetaka, potpis izražava volju države da nastavi sa procedurom do konačnog izražavanja volje o obavezivanju.
3. Ovjera
Ovjera predstavlja prvu etapu u izražavanju suglasnosti države na obavezivanje. Ona omogućava državnim vlastima - u parlamentarnim državama - parlamenti koji su učestvovali u zaključivanju konvencija - da provjere da li su predstavnici vlade prekoračili dobivene instrukcije.
Ona ustvari ne znači dovođenje u pitanje date riječi, budući da konvencija još uvijek nije obavezujuća za državu, radi se samo o još jednom proučavanju teksta prije pravnog obavezivanja države. Međutim, proučavanje teksta nije puka formalnost jer parlament može odbiti ovjeru konvencije: pravo na odbijanje ratifikacije konvencije je suštinsko u poimanju svečane, klasične, uobičajene i druge procedure sklapanja konvencija.
Ovjera od strane parlamenta, uglavnom slijedi u vremenskom intervalu između potpisivanja i ratifikacije konvencije. To nije ratifikacija u pravom smislu riječi jer u parlamentarnim sistemima, parlament je taj koji odobrava ratifikaciju, dok šef države tome pristupa formalno. Nakon ovjere, parlament više ne može dovesti u pitanje ratifikaciju niti pristup konvenciji.
4. Ratifikacija
Ratifikacija je druga etapa u kojoj vlasti države izražavaju suglasnost na obavezivanje: ona omogućuje najvišoj državnoj vlasti, kompetentnoj za ta pitanja - u parlamentarnim režimima, šef države - da potvrdi konvenciju koju su izradili njeni predstavnici u toku pregovora, da pristane na njen definitivan karakter, i da se svečano obaveže na njeno izvršenje, u ime države. Sa ratifikacijom konvencije država završava klasičnu ili uobičajenu proceduru zaključivanja konvencije.
Korisno je naglasiti da ne postoji pretpostavka ili opća obaveza države za ratifikaciju konvencije koju je potpisala i koju je ovjerio njen parlament. Pravo ratifikacije pripada šefu države - tj. izvršnoj vlasti - koja može tražiti određen rok za potpisivanje i ratifikaciju teksta ili se suzdržati od ratifikacije iz političkih razloga.
Ma kakvi bili motivi suzdržanosti, država koja ne izrazi svoju konačnu suglasnost na obavezivanje, nema nikakvu obavezu poštivanja konvencije pa se zbog toga ne može koristiti njenim odredbama. Država postaje obavezna samo ako je predala akt o ratifikaciji.
5. Pristupanje
Pristupanje je čin kojim država, koja nije učestvovala u pregovorima i nije mogla potpisati tekst konvencije, izražava svoju konačnu suglasnost na obavezivanje. Pristupanje ima istu težinu kao i potpisivanje i ratifikacija.
6. Stupanje na snagu
Da bi se konvencija mogla primjenjivati potrebno je prethodno da se ispune uvjeti za njeno stupanje na snagu. Uobičajeno je da završne klauzule, sadržane u konvencijama, uređuju stupanje na snagu određenog broja akata o ratifikaciji. Taj broj je promjenjiv i smanjuje se ako se želi olakšati stupanje konvencije na snagu ili se povećava ako se želi favorizirati šire učešće u cilju postizanja efikasnosti. Ovaj broj je upisan u završnim odredbama konvencija.
7. Rezerve
Prilikom ratifikacije, države mogu izraziti jednu ili više rezervi na neke odredbe konvencije. To znači da se država ne mora obavezivati nekim odredbama konvencije sa kojima se ne slaže, dok druge priznaje. Država uvijek može povući svoje rezerve. Međutim, nemoguće je da država izrazi rezerve koje bi ukinule njenu obavezu u pogledu ciljeva konvencije.
Prilikom ratifikacije ili pristupanja, države imaju mogućnost davanja deklaracije sa objašnjenjima. U tim deklaracijama države preciziraju način i vrstu obavezivanja na koje pristaju što je naročito važno u sprovođenju konvencije od strane dotične države. Ograničavanje broja ratifikacija, neophodnih za stupanje konvencije na snagu i mogućnost ispoljavanja rezervi, očigledno predstavljaju evoluciju u proceduri zaključivanja konvencija, tim prije što se na taj način olakšava i ubrzava njihova primjena. Ali sve rasprostranjenija praksa rezervi dovodi do oslabljenja konvencija: zapravo, ako je tačno da rezerve mogu unaprijediti univerzalnost konvencija, omogućavajući angažman država koje bi bez tog sigurnosnog ventila odbile da se obavežu, to se uglavnom čini po cijenu promjene integriteta ustrojenih konvencija.


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
17-04-2010 10:07 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  Evropska Centralna banka Dzemala 0 484 14-09-2011 09:27 PM
zadnja poruka: Dzemala
  Strategijsko upravljanje ljudskim resursima profesorXXX 0 386 27-05-2011 04:01 AM
zadnja poruka: profesorXXX
  Proces konstitucionalizacije Evrope - da li Evropska Unija treba da ima ustav profesorXXX 0 453 27-05-2011 02:30 AM
zadnja poruka: profesorXXX
  Konvencija o pranju novca Dzemala 0 525 25-03-2011 06:46 PM
zadnja poruka: Dzemala
  Evropska unija VS1 0 3,261 17-04-2010 10:13 PM
zadnja poruka: VS1

Skoči na forum: