Descartesov racionalizam

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
VS1 Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 5,345
Pridružen: Aug 2009
Poruka: #1
Descartesov racionalizam
Uvod 2

Rene Descartes (1596-1650) 4

Descartesova filozofija 5

Praktična i jasna upravljanja duhom u istraživanju istine 8

Rasprava o metodi 10

Osnovi filozofije 12

Meditacije o prvoj filozofiji 16

Zaključak 18



UVOD

Učenja triju velikih mislilaca 17.stoljeća, Descartesa, Spinoze i Leibniza, koja ćemo ovdje izložiti, svrstali smo pod zajednički naziv i određenje racinalističke filozofije.Međutim, to spoznajno teoretsko određenje njihovih filozofskih koncepcija i sistema ne iscrpljuje potpuno čitav kompleks problematike, što je predmet proučavanja i naučavanja tih triju filozofa i učenjaka, ve to određenje obuhvaća i postavlja samo jedan od osnovnih momenata njihova učenja, u kojem se osnovne postavke filozofije Descartesa, Spinoze i Leibniza toliko dodiruju i podudaraju, da ih s te strane možemo obuhvatiti pojmom racionalizam. U općem smislu racionalizmom nazivamo onaj pravac u teoriji spoznaje, koji, bez obzira na to, da li osjetno iskustvo kao jedan od izvora i oblika naše spoznajne stvarnosti odbacuje ili ne, smatra da je objektivnu stvarnost moguće spoznati samo mišljenjem, to jest, da je spoznaja dana jedino u našem umu, razumu, intelektu. Kažemo da se sa stanovišta racionalizma osjetno iskustvo kao jedan od izvora i oblika spoznaje ne mora nužno odbacivati, jer na primjer sam Descartes, iako u osnovi racionalistički mislilac, daje pravo logično određenje pojma iskustva, bavi se eksperimentiranjem, cijeni empirijsku spoznaju i čisto se poziva na iskustvo, a isto se tako i Lebniz bavi prirodnonaučnim istraživanjem i kod toga na ovaj način stoji na pozicijama empirizma. Međutim, filozofska učenja ovih triju filozofa u mnogočemu se međusobno i razlikuju. S jedne strane oni žive, djeluju i filozofiraju u različitim društvenim sredinama i to u rasponu od preko jednog stoljeća, pa su njihova učenja filozofski odrazi različitih društvenih, političkih, ekonomskih i ideoloških prilika, situacija i atmosfera u zemljama, gdje se uglavnom odvija njihovo djelovanje. Desacartes u Francuskoj i Nizozemskoj, Spinoza u Nizozemskoj i Leibniz u Njemačkoj. Međutim postoji filozofska veza među filozofskim učenjima, ne samo u smislu teorijskog kontinuiteta, nego i povijesno-društvene određenosti, gdje je u totalitetu povijesnog i teoretskog predmetnog razvitka svaki pozitivni stupanj eo ipso nužna osnova progresa filozofske i naučno spoznajne misli i ljudskog društvenog samoosvješćivanja uopće. Proučavajući povijest filozofije, radi se o tome, da se sagleda i spozna ta unutrašnja veza i kontinuitet spoznaje, izgrađeni na osnovi relativne samostalnosti procesa teoretskog razvitka, a filozofije posebno. Prilazeći pojedinim misaonom epohama kao jednom momentu cjeline, u kojoj se predmet spoznaje nužno postavlja, izgrađuje i dokučuje, da bi na idućem stupnju dobio svoje drugo teorijsko i povijesno praktično osvjetljenje i određenje. U proučavanju pojedinih filozofskih sistema ili misaonih epoha upravo postavlja zadatak kritičkog razlučivanja ideološkog od naučnog u spoznaji, što znači uočiti i spoznati društvenu i povijesnu uvjetovanost ljudske misli, gdje se ideološko javlja kao historijski nužna forma spoznaje sa jedne strane, i kao svjesna ili nesvjesna koncesija jednoj sredini i vremenu ili jednoj posebnoj društvenoj poziciji s druge strane, u obliku društvene, povijesne, praktične, interesne, pa prema tome i teorijske spoznajne ograničenosti i zabluda.


RENE DESCARTES (1596 – 1650)

Rene Descartes (lat.Descartus Des-Cartes, Cartesius) rođen je 31.marta 1596.godine u gradiću La Haye, danas, La Haue Descartes, u sjevernoj Francuskoj u imućnoj francuskoj porodici. U svojoj osmoj godini ušao je u jezuitski kolegij La Fleche, što ga je osnovao Henrik IV. sa namjerom, da odgaja djecu plemića. Tu se učila aristotelovska filozofija prirode, logika, fizika, metafizika i matematika. Zapravo, čitava se nastava svodila na komentarisanje Aristotelovih djela. Kolegij je završio 1612.godine u sedamnaestoj i nakon toga je otišao u Pariz, gdje se susreo sa svojim drugom iz kolegija Mersenneom, koji će mu postati najvjerniji prijatelj u životu. U svojoj dvadesetoj godini Descartes se javlja u vojsku princa Moritza od Nassaua i bori se 1618. u Španjolskoj. Kasnije je proputovao mnoge evropske zemlje. Pošto je bio u Nizozemskoj, gdje se sprijateljio sa liječnikom Isaacom Beeckmanom, koji je po njegovim vlastitim riječima znao prekretnicu u njegovu životu i koji ga je potaknuo na studije (tada je napisao svoje prvo djelo „Rasprava o muzici“), Descartes putuje u Dansku, Njemačku i Poljsku. Zatim se u Moravskoj nalazi u vojničkoj službi Maksimilijana Bavarskog, pa onda putuje u Švicarsku, Italiju i ponovo se vraća u Pariz, gdje ostaje do1628.godine. Tu se posvetio svojim prvim ozbiljnijim studijama matematike i filozofije i završio svoje prvo filozofsko djelo „Praktična i jasna pravila“ (1628), a nakon toga je napustio Francusku i otišao u Nizozemsku, gdje je gotovo u potpunoj povučenosti, mijenjajući često boravišta, živio punih dvadeset godina sve do 1649.godine. Samo tri puta za to vrijeme je navraćao u Francusku, a u parizu je zadnji put bio 1648.godine. Na poziv švedske kraljice Katarine, Descartes je na kraju 1649.godine prešao u Stockholm. Dvadesettrogodišnja kraljica je željela da crta tangente u pet sati ujutro, tako da je Descartes razbio svoju naviku ustajanja u jedanaest sati. Želeći da svojim savjetima utiče na ćudljivu vladarku tada moćne zemlje koko bi time učinio nešto za mir u svijetu, Descartes je podnosio surove uvjete. Poslije samo nekoliko mjeseci provedenih na hladnoj sjevernoj klimi, hodajući svako jutro do palate; Descartes je umro 11.februara 1650.godine od upale pluća. Sedamdesetih godina kasnije njegovi posmrtni ostaci prebačeni su u Francusku (Pariz).
Glavna Descartesova djela djela su: “Compendium Musicae“ (Rasprava o muzici) 1618., “De regulis utillbus et claris ad ingenii directionen in veritatis inquisitione“ (Praktična i jasna pravila upravljanja duhom u istraživanju istine) 1628., “Traite du Monde“ (Rasprava o svijetu) , 1629., “Discours de la Methode-pour bien conduire sa raison et chercher la verite dans les scienses “ (Rasprava o metodi-pravilnog upravljanja umom i traženja istine u naukama), 1637., “Meditationes de prima philosophia“ (Razmišljanja o prvoj filozofiji) 1641., “Principia Philosophiae“ (Principi filozofije) 1644., “Des Passions de lAme“ (O strastima duše), 1649.


DESCARTESOVA FILOZOFIJA

Zajedno sa filozofijom engleskog filozofa Francisa Becona, Descartesova se filozofija smatra početkom i osnovom novovjekovne moderne filozofije. To se govori sa razlogom. Stojeći na raskršću dvaju društvenih sistema, feudalizma i kapitalizma, a kao misaoni predstavnik još mlade buržoaske klase u prvim počecima njena formiranja i uspona, Descartes je u sebi i u svom učenju ujedinio i izrazio sva ona nastojanja, težnje, pozitivne momente, kao i slabosti, kolebanja, proturječnosti i bespomoćnost, koje su toliko karakteristične za ovo početno razdoblje buržoaske povijesti ne samo u Francuskoj, nego i u ostalim razvijenim zemljama Evrope. Tako proces raspadanja stare feudalne socijalne kulture teče sporo i polagano sa porastom građanstva, koje se regrutira iz seljaštva, malograđanstva, malog i propalog plemstva, nižeg svećenstva, pa i vrlo malog broja srednjeg i višeg plemstva, koje u zamršenosti ekonomskog zbivanja i na drugoj strani nalazi svoje interese i koristi. Sva ta preslojavanja i unutrašnja previranja, koja se vrše u najraznovrsnijim formama, uvjetovana su ekonomskim zahtjevima za oslobađanje novih proizvodnih snaga, koje u svom sve jačem i širem razvitku kidaju spone starih društvenih odnosa, tradicionalnih privilegija i sistema privređivanja. Descartes je pored sve svoje duhovne i misaone veličine bio žrtva te ideološke stihije, religioznog odgoja, feudalnih okvira i srednjovjekovnih oblika života, premda je sam toliko i uz najveće napore pridonio rušenju jesne stoljećima ukorijenjene zablude i u sebe zatvorenog i bezizlaznog religijskog, teološkog i skolastičkog obzora, kao ljudski neodržive pozicije. Ne radi se tu samo o problemu postojanja boga, za dokazivanje čega je uzalud utrošeno toliko dragocjenih energija. Pitanje, koje se postavlja, mnogo je složenije, zemaljskije i suviše ovostrano. Kroz stoljeća crkva je izborila ne samo svoje materijalne, političke i društvene pozicije, odnosno pozicije vlasti, već je ona u Srednjem vijeku postala jedini materijalni i duhovni posrednik između čovjeka i čovjeka, između pojedinca i apsoluta, kao i između čovjeka i istine. Ona se silom nametnula za posrednika čak i između čovjekove ljubavi i težnje prema bogu i boga samoga. Ona je postala i bila vrhovni arbiter svakog mogućeg ljudskog društvenog odnosa, pa i najdubljih čovjekovih intimnosti. Ta je posrednička, tipičko ideološka uloga postizavana i podržavana svim sredstvima, što su joj stajala na raspolaganju. Ljudski je duh doveden na tako niski stupanj i bio je toliko pritiješnjen, da je trebalo zaista mnogo napora, vremena, unutrašnjih borbi, samoprijegora i žrtava, kao i nesebičnog naprednog i revolucionarnog savlađivanja, da se izvuče iz te bijede bar u glavama pojedinaca. Ali i sam društveni razvitak polako, ali sigurno podrezavao korijenjene toj feudalnoj-crkvenoj srednjovjekovnoj apsolutnoj svemoći, da bi joj u Francuskoj buržoaskoj revoluciji, 1789.godine, zadao odlučan udarac. Predmet filozofije kao i pitanje čovjekove slobode uvijek tako iznova postavlja kao konkretni, i teorijski i praktički zadatak, proizišao iz stvarnih mogućnosti i nemogućnosti jednog vremena, u kojem se čovjek i teorijska svijest određuju prema onome što jest, odnosno prema onome, što može i treba. A osnovna problematika i osnovna preokupacija, pa prema tome i osnovni zadatak, koji se pred filozofiju tog vremena nužno postavljaju, a što je jedino i moglo dovesti do nekih pozitivnih teorijskih rezultata, proizilazio iz zahtjeva da se sve stavi u pitanje, i bog i čovjek, njegovi odnosi i mogućnosti spoznaje, što jest, a što nije, što je istinito, a što je lažno, zakoni svemira i čovjekovo mjesto u njemu, crkva i njezine dogme, pa tako i sam društveni poredak. Jedino rješenje naziralo se na putu: početi sve iznova. Tim je putem pošao Descartes. Njegov je posao bio olakšan utoliko, što je već iza sebe imao čitavu plejadu naprednih i revolucionarnih mislilaca Renesanse, od kojih su neki (Giordano Bruno) i životom platili svoja naučna, filozofska i slobodarska uvjerenja, i tako je već imao dobru osnovu i dosta razloga da postavi pitanje vjerodostojnosti skolastičkih autoriteta s jedne strane, i da s druge strane postavi zahtjev za odvajanjem filozofije od skolastike i teologije, pa da time udari temelje novoj novovjekovnoj filozofiji i nauci. Zato nije nimalo čudan početak njegova filozofiranja. Odvajanje i osamostaljenje filozofije od skolastike i teologije uopće moralo je početi obaranjem svih dotadašnjih, od pokoljenja na pokoljenje prenošenih zabluda i skeptičkim stavom prema svim skolastičkim dogmama i nazovi istinama. Stoga se takozvana metodska skepsa („u početku valja u sve sumnjati“) Descartesova u osnovi podudara s polaznom točkom engleskog filozofa Bacona (1561.-1626), koji s iste pozicije u borbi protiv skolastike i njena krivo shvaćenog i tumačenog autoriteta. Descartes počinje s metodskom sumnjom kao osnovnom polaznom točkom. Sumnja, kao kritički pratilac svakog spoznajnog akta, postaje ovdje konstitutivni moment Descarteskovske metode uopće, faktor odstranjivanja i čišćenja svih nejasnih, mutnih, kaotičnih datosti u našoj svijesti. Ona je osnovni metodski instrument spoznaje, odnosno spoznaja sama, i upravo kao takva, kao proces, koji se kreće od apsolutne negacije do postavljanja osnovnih pozitivnih istina, na kojima će Descartes sagraditi čitav svoj sistem, ta je sumnja neodvojivi dio i sastavni element svakog dijalektičkog kretanja spoznajne kritičke misli uopće. Tom svojom osnovnom pozicijom Descartes se svrstava u red modernih mislilaca novog vremena, jer je postavio temelje svakog daljnjeg mogućeg filozofiranja i naučnog istraživanja koje želi da donese ploda i da postigne pozitivna rješenja i rezultate. Treba dakle sve srušiti, kako bi se počelo potpuno iznova i stvorila takva naučna metoda, pomoću koje će se pronaći i spoznati istine tako evidentne, da u njih više nećemo moći sumnjati . Descartes smatra, da je takvu metodu pronašao.
Protivno od aristotelovsko-skolastičkog dijeljenja duše na vegetativnu, osjetilnu i razumnu Descartes utvrđuje jedinstvo subjektivne svijesti. Svojstva i moći duše on smatra neodvojivim i cjelovitim, uvrštava ih u pojam mišljenja u najširem smislu te riječi. Tu ulazi i sumnjanje, nijekanje, potvrđivanje, osjećanje, ljubav, mržnja itd.. Njegov cogito, međutim, ne predstavlja svijest kao takvu, kao prosto mišljenje, odnosno misaoni sadržaj, već refleksiju o tom mišljenju, znanje da mislim, spoznajnu djelatnost, tj. upravo-samosvijest. Ukoliko se svaka psihička radnja ili kompleks sadržaja svijesti naziva općenito sviješću ili mišljenjem, utoliko je samosvijest (cogito) refleksija o tom mišljenju. Mišljenje postaje njezinim predmetom o spoznajnoteoretskom aspektu, i tu se razlikuje svijest od samosvijesti. Zato otpadaju neki prigovori Descartesovu osnovnom stavu Cogito ergo sum, što ih je postavio, npr., Gassendi, koji nije uvidio tu razliku između svijesti i samosvijesti, čemu je dosta pridonio i sam Descartes, često miješajući ta dva određenja.


PRAKTIČNA I JASNA PRAVILA UPRAVLJANJA DUHOM U ISTRAŽIVANJU ISTINE
„De regulis utilibus et claris ad ingenii directionem in veritasis inquistione“

PRAVILO I. Proučavanjima treba da je cilj pružanje duhu takvog vodstva, koje će ga voditi donošenju solidnih i istinitih sudova o svemu, što se događa.

PRAVILO II. Samo se onim predmetima treba baviti, za čiju izvjesnu i nesumnjivu spoznaju se vidi, da su naši duhovi dovoljni.

PRAVILO III. Što se tiče predmeta, koji se razmatraju, ne radi se tu o tome što drugi misle ili što mi sami pretpostavljamo da treba istraživati, već o tome što jasno i očigledno možemo neposredno intuitivno sagledati, ili s izvjesnošću deduktivno izvesti;drukčije se zaista nauka ne stječe.

PRAVILO IV. Nužna je metoda za istraživanje istinite stvari

PRAVILO V. Sva metoda se sastoji u redu i rasporedu predmeta, na koje treba upraviti oštricu duha, da bismo izvjesnu istinu otkrili. Ostat ćemo joj vjerni, ako postupno svodimo složene i mračne stavove na prostije, i zatim ako pokušamo da, polazeći od neposrednog intuitivnog sagledanja onih, koji su prostiji od svih, uzdižemo se istim stupnjevima do spoznaje drugih.

PRAVILO VI. Da bi se najprostije stvari razlikovale od složenih i da bi se redom ispitivale, treba u svakom redu stvari, u kojem smo jedne istine iz drugih neposredno deducirali, promotriti ono što je najprostije i na koji je način od njega sve ostalo više ili manje, ili podjednako udaljeno.

PRAVILO VII. Za upotpunjavanje nauke treba sve stvari, koje se odnose na naš cilj, stalnim i neprekidnim pokretom misli, jednu po jednu pregledati, kao i obuhvatiti ih sve skupa dovoljnim i urednim nabrajanjem.

PRAVILO VIII. Ako se u seriji stvari, koje treba ispitivati, javlja nešto, što naš razum ne može dovoljno dobro neposredno intuitivno sagledati, na tome se treba zaustaviti;i ne treba stvari koje slijede, ispitivati, već se uzdržati izlišna posla.

PRAVILO IX. Treba upraviti svu oštrinu duha na manje i lakše stvari, i na njima se duže zadržavati, sve dok se ne stekne navika razgovijetnog i jasnog neposrednog intuitivnog sagledavanja istine.

PRAVILO X. Da bi se duh učinio oštroumnim, treba ga vježbati istraživanjem onoga, što su drugi već pronašli i metodskim pronalaženjem svih ljudskih vještina i zanata, čak i najmanje važnih, ali naročito onih, koji red izražavanja i pretpostavljaju.
PRAVILO XI. Kad, poslije neposrednog intuitivnog sagledavanja prostih stavova, iz njih nešto drugo zaključimo, korisno ih je preletjeti postupnim i ničim ne prekinutim kretanjem misli, razmisliti o njihovim međusobnim odnosima, i koliko god je moguće više njih odjednom razgovijetno poimati:tako i naša misao postaje znatno izvjesnija, i do maksimuma se širi domašaj našeg duha.

PRAVILO XII: Najzad, treba se koristiti svim, što razumu može pomoći, maštom, osjetilima i pamćenjem:bilo za to da se prosti stavovi razgovijetno neposredno intuitivno sagledaju, bilo da bi se stvari, koje se izražuju i one koje se znaju tako povezale, da se mogu poznati;bilo da se pronađu stvari, koje treba međusobno usporediti, tako da se nijedno sredstvo ljudske moći ne zanemari.

PRAVILO XIII. Ako izvjesno pitanje savršeno razumijemo, treba ga odvojiti od svakog suvišnog pojma, svesti ga na najprostije i nabrajanjem podijeliti ga na najmanje moguće dijelove.

RASPRAVA O METODI

U „Raspravi o metodi“ (1637.), jednom od svojih glavnih djela, Descartes je izložio i objasnio tu svoju metodu. Ona se sastoji od četiri pravila, koja su kasnije nadopunjena sa još dva, ali naknadno. U prvom se nalaze različita razmatranja o naukama. U drugom, glavna pravila metode. U trećem, neka iz ive metode izvedena pravila morala. U četvrtom, razlozi, kojima se dokazuje postojanje boga i ljudske duše, što oboje predstavlja temelje njegove metafizike. U petom, niz problema iz fizike, koje je proučavao, a napose o tumačenju o gibanju srca i rješenje nekih drugih teškoća, koje spadaju u medicinu, zatim, razliku između životinjske i naše duše.

Prvo pravilo
„Prvo je pravilo bilo, da nikad ništa ne prihvaćam, a da jasno ne spoznam, da je takvo, to znači, da najbrižljivije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donošenje suda, i da u svojim sudovima obuhvaćam jedino ono što je za moj duh jasno i razgovijetno.“
U prvom je planu kritičko-skeptičko prilaženje svemu, što se proučava i razmatra, utemeljeno na sumnji kao osnovnom elementu metode i spoznavanja uopće. To je polazna točka, forma spoznajnog procesa, preduvjet svake sigurnosti i jasnoće, kriterij i konstituens svake istinitosti.

Drugo pravilo
“Drugo, da svaku od teškoća koju bih proučavao, podijelim na onoliko dijelova, na koliko je to moguće i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rješenja.“
To je analitički moment metode. Descartesova analiza predstavlja ne samo revolucionarni pokret u spoznaji, nego i usvajanje i postavljanje bitnog element nove nauke i filozofije. Taj novum je pripravljen čitavim historijskim i društvenim razvitkom i u sebi sadržava jedan iz osnova novi pogled na svijet i sasvim novo tretiranje objekta kao ljudske društvene kreacije, koja otkida dio po dio stvarnosti za sebe, osvaja je modificira prema svojim ljudskim potrebama, humanizira je.


Treće pravilo
„Treće, da svoje misli upravljam izvjesnim redom, polazeći od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta, da bi se postepeno uzdizao do spoznaje najsloženijih, pretpostavljajući red čak između onih, koji po prirodi ne prethode jedni drugima. “
Time je postavljen i sintetički metodski moment. Analiza i sinteza tu se metodski nadopunjuju, prevođene na osnovni i po uzoru matematskog, geometrijskog rada, koji će udariti pečat čitavom Descartesovom filozofiranju.

Četvrto pravilo
Četvrto pravilo metode je nadopuna prvim trima i njihov sastavni dio, koji je neophodan u svakom naučnom istraživanju kao moment provjeravanja postignutog i kao jamstvo sigurnosti, sređenosti i potpunosti razmatranog materijala.
„I posljednje, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i načinim opće preglede, da mogu biti siguran, kako nisam ništa izostavio.“


OSNOVI FILOZOFIJE (PRINCIPIA PHILOSOPHIAE)

Descartesova „Principia philosophiae“ ima karakter fizikalne teorije. Pokušaj je sistematizacije, organizacije i dedukcije cjelokupnosti zakona i činjenica od nekoliko načela. Ali ova teorija znatno prelazi granice iskustva i time postaje kozmogonija ili prijelaz između kozmogonije i naučne teorije.

Osnovi ljudske spoznaje:
I. Tko istražuje istinu, mora jedanput u životu sumnjati po mogućnosti o svemu.
II. I što je sumnjivo, treba držati neistinitim.
III. Međutim ta se sumnja ne smije primjenjivati na životnu praksu.
IV. Zašto možemo sumnjati o stvarima koje se mogu mijenjati.
V. Zašto i o matematičkim dokazima.
VI. Imamo slobodnu volju, da u sumnji uskratimo pristanak i da se tako čuvamo od pogreške.
VII. Ne možemo sumnjati, da postojimo, dok sumnjamo. To je prvo, što spoznajemo, ako pravilno filozofiramo.
VIII. Iz toga se upoznaje razlika između duše i tijela, odnosno između misaone stvari i tjelesne.
IX. Što je mišljenje.
X. Sasvim jednostavno i samo po sebi jasni pojmovi postaju tamniji, kad ih kušamo logički definirati. među takve pojmove ne smiju se ubrajati spoznaje stečene učenjem.
XI. Kako je naš duh poznatiji od tijela.
XII. Zašto to svima nije jednako jasno.
XIII. U kojem smislu spoznaja ostalih stvari zavisi od spoznaje boga.
XIV. Po tome, što je u našem pojmu boga uključen nužni bitak, s pravom se zaključuje, da bog postoji.
XV. U pojmu drugih stvari nije na isti način uključen nužni, nego samo pripadni bitak.
XVI. Predrasude sprečavaju da svi jasno spoznaju tu nuždu božjeg bitka.
XVII. Što je veće objektivno savršenstvo svake naše ideje, to veći mora biti njezin uzorak.
XVIII. I iz ovoga se zaključuje da bog postoji.
XIX. Iako ne možemo shvatiti božju prirodu, ipak jasnije od svega spoznajemo njegova savršenstva.
XX. Mi ne postojimo samo po sebi, nego smo stvoreni od boga.On dakle, postoji.
XXI. Trajanje našeg života dovoljno je da pokaže postojanje boga.
XXII. Po našem načinu spoznavanja, da bog postoji, spoznajemo ujedno i sve njegove atribute, ukoliko se daju spoznati prirodnim snagama uma.
XXIII. Bog nije tjelesno biće, ne osjeća kao mi i ne želi opačinu grijeha.
XXIV. Od spoznaje Boga dolazi se do spoznaje stvorova imajući na umu, da je on neograničen, a mi ograničeni.
XXV. Treba vjerovati u sve, što je bog objavio, iako to prelazi mogućnost našeg shvaćanja.
XXVI. Nikada ne treba raspravljati o neograničenom, nego samo o onom, u čemu vidimo da nema nikakvih granica.takvo je protezanje svijeta, djeljivost dijelova materije, broj zvijezda i.t.d., što sve treba smatrati beskonačnim.
XXVII. Koja je razlika između ograničenog i neograničenog.
XXVIII. Treba ispitivati ne svrhovite razloge stvorenih stvari, nego djelotvorne.
XXIX. Bog nije uzrok zabluda.
XXX. Iz toga slijedi, da ja sve istinito, što jasno opažamo, pa se uklanjaju prije
navedene sumnje.
XXXI. Ako se naše zablude odnose na boga, one su samo nijekanje, a ako se odnosi na nas, nedostaci.
XXXII. U nama su samo dvije pojave svijesti:umno spoznavanje i voljna djelatnost.
XXXIII. Griješimo samo, kada sudimo o stvari, koju slabo poznajemo.
XXXIV. Za suđenje traži se ne samo razum, nego i volja.
XXXV.Volja se prostire šire nego razum, pa je zato uzrok pogreška.
XXXVI.Za naše zablude ne možemo okrivljivati boga.
XXXVII. Najveće je savršenstvo čovjeka, što radi slobodno, t.j. po svojoj volji.Time postaje vrijedan pohvale ili prijekora.
XXXVIII. Upadanje u zablude nedostatak je našeg djelovanja, a ne naše prirode. Krivice podanika često se mogu pripisati drugim gospodarima, ali nikada bogu.
XXXIX. Sloboda volje sama je po sebi jasna.
XL. Sigurno je i to, da je bog sve unaprijed odredio.
XLI. Kako se sloboda naše volje može uskladiti s božjom providnošću.
XLII. Kako nas naša volja ipak vara, premda nastojimo da se ne varamo.
XLIII. Nikada se ne varamo, kada prihvaćamo samo ono, što spoznajemo jasno i
razgovijetno.
XLIV. Uvijek krivo sudimo, kad odobravamo ono, što nismo jasno spoznali.
XLV. Što je jasna, a što razgovijetna spoznaja.
XLVI. Na primjeru bola pokazuje se, da spoznaja može biti jasna, a da ne bude razgovijetna, a da ne bude jasna.
XLVII. Da bismo ispravili predrasude svog djetinjstva, treba da ispitamo, što je u svakom od naših jednostavnih pojmova jasno.
XLVIII. Sve, što je predmet našeg spoznavanja, kao stvari i njihova svojstva ili kao vječne istine.Nabrajanje stvari.
XLIX. Vječne se istine ne daju samo tako nabrojati, ali to nije ni potrebno.
L. Ti se opći sudovi jasno shvaćaju, ali zbog predrasuda sve njih ne shvaćaju svi.
LI. Što je supstancija i zašto taj naziv ne pristaje u istom značenju bogu i stvorovima.
LII. Kako taj naziv u istom značenju pristaje duhu i tijelu i kako se supstancija spoznaje.
LIII. Svakoj supstanciji pripada jedan bitni atribut, npr.duhu mišljenje, a tijelu protežnost.
LIV. Kako se razgovijetno spoznaje i trajanje, red i broj.
LV. Kako možemo imati jasne i razgovijetne pojmove o misaonoj i tjelesnoj supstanciji, a tako isto i o bogu.
LVI. Što su to stanja, svojstva i atributi.
LVII. Neki su atributi u stvarima, a neki u mišljenju.Što je trajanje i vrijeme.
LVIII. Broj i sva universalija samo su stanja mišljenja.
LIX. Kako se dolazi do universalija i što se obično uzima kao pet glavnih, naime kao rod i vrsta, razlika, osobina i akcidencija.
LX. O različitostima, i to najprije o realnoj različitosti.
LXI. O moralnoj različitosti.
LXII. O različitosti odnosa.
LXIII. Kako se mišljenje i protežnost mogu razgovijetno spoznati kao ono, što sačinjava prirodu duha i tijela.
LXIV. Kako se mišljenje i protežnost mogu spoznati i kao stanja supstancije.
LXV. Kako se mogu spoznati stanja mišljenja i protežnosti.
LXVI. Kako se jasno spoznaju osjeti čuvstva i težnje, iako o njima sudimo.
LXVII. Često se varamo i o samom sudu o bolu.
LXVIII. Kako kod toga treba lučiti ono, što jasno spoznajemo, od onoga, u čemu se možemo varati.
LXIX. Sasvim se drugačije spoznaju veličina, oblik itd.nego boje, bolovi itd.
LXX. Na dva načina možemo suditi o onome, što percipiramo osjetilima.Jednim od njih čuvamo se zablude, a drugim upadamo u nju.
LXXI. Glavni uzrok zabluda potječe od predrasuda iz djetinjsva.
LXXII. Drugi je uzrok zabluda, što ne možemo zaboraviti predrasude.
LXXIII. Treći je uzrok, što se zamaramo upravljajući pažnju na ono, što nije na domaku osjetilima.Zato smo navikli suditi o tome, ne po sadašnjoj spoznaji, nego po ranije stvorenim predrasudama.
LXXIV. Četvrti je uzrok, što svoje pojmove povezujemo s riječima, koje ne odgovaraju točno stvarima.
LXXV. Skup svega, čega se treba pridržavati, da bi se valjano filozofiralo.
LXXVI. Treba više držati do božjeg ugleda nego do našeg spoznavanja.Izuzevši to, filozofu ne dolikuje da odobrava išta drugo osim onoga, što je spoznao.


MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI

Prva meditacija:o stvarima o kojima se može dvojiti
Opazio sam-tomu je već nekoliko godina-kako sam u svojoj prvoj dobi primio mnoge lažne pod istine stvari i koliko su dvojbene one koje sam poslije na te iste nadogradio, te da se stoga treba jednom u životu sve to preokrenuti, pa početi iznova od prvih osnova, želim li u znanostima utemeljiti štogod čvrsto i postojano.

Druga meditacija:o naravi ljudskog duha;da je on poznatiji od tijela
Jučerašnjom meditacijom bačen sam u takve dvojbe da ih više ne mogu zaboraviti a ne vidim ni načina na koji bi se mogle razriješiti, nego kao da sam odjednom bačen u duboki vir, toliko sam osupnut, pa niti mogu nogom dno doseći niti pak isplivati na površinu. Ipak ću ponovo pokušati onim istim putem kojim sam se jučer zaputio…i nastavit ću tako sve dok ne spoznam štogod sigurno ili barem da spoznam zasigurno da ništa nije sigurno.
Ali ipak, što sam ja?Nešto svjesno (res cogitans). Što je to?Naravno:ono što se dvoji, razumijeva, tvrdi, niječe, hoće, neće, te zamišlja i osjeća.

Treća meditacija:o Bogu, da postoji
Sad ću zatvoriti oči, začepit ću uši, odvratit ću sva svoja osjetila, čak ću i sve slike tjelesnih stvari izbrisati iz svije svijesti (cogito);ili ću ih barem-jer se to jedva može postići-smatrati ispraznim i lažnim, te ću se obratiti samom sebi i nastojati-razmotrivši pomnije-upoznati bolje sama sebe i više se približiti sebi. Ja sam nešto svjesno (res cogitans) to jest:nešto što dvoji, niječe, malo stvari razumije, mnoge ne poznaje, koja hoće, neće, koja zamišlja i osjeća;kao što sam već prije primijetio, iako one stvari koje osjećam ili zamišljam iza sebe možda nisu ništa, ipak se ti oblici svijesti (kao nazivamo osjećaje i zamišljanje)-samo utoliko ukoliko su oblici svijesti (cogitandi modi)-siguran sam, nalaze u meni.

Četvrta meditacija:o istinitome i lažnome
I sve dotle dok sam samo Boga svjestan (de Deo tantum cogito) i sav se okrećem prema njemu, ne nalazim nikakva uzroka pogreške ili lažnosti;ali tek što se okrenem prema sebi otkrivam kako sam podložan nebrojenom pogreškama. Istražujući njihov nalazim da mi se ne nalazi samo ideja Boga, ili bića koje je najsavršenije, koja je realna i pozitivna, nego, da tako kažem, i ideja o ništa, ili onome što je najudaljenije od nekog savršenstva, to jest stanovita niječna (negativna) ideja;i tako sam nekako načinjen kao sredina između Boga i ništa, ili između najvišeg bića i nebića. Tako da ukoliko sam stvoren od najvišeg boća nema u meni ničega po čemu bih se varao ili griješio, ali ipak, ukoliko sudjelujem u ništa, ili u nebiću, to jest:ukoliko nisam samo najviše biće, manjkaju mi mnoge stvari, pa onda nije ni čudo što se varam.
Nema dvojbe da me je Bog mogao stvoriti takvim da nikad ne pogriješim;niti pak ima dvojbe u tome da uvijek kano ino što je najbolje:je li stoga da se varam ili da se ne varam.

Peta meditacija:o biti tvarnina;i još jednom o postojanju Boga
U sebi otkrivam nebrojene zamisli o stanovitim stvarima za koje se-premda možda izvan mene nigdje ne opstoje-ipak ne može reći da su ništa:ipak ih ja nisam izmislio nego one imaju svoje istinske i nepromjenjive naravi. Kao kad na primjer zamislim trokut, onda možda takav oblik izvan moje svijesti nigdje na svijetu ne postoji, niti je postojao, pa ipak posve je određena njegova narav, ili bit (essentia), ili oblik, koji je nepromjenjiv i vječan, i koji ne ovisi o mojem duhu;kao što proizlazi iz toga da se mogu dokazati različita svojstva dotičnog trokuta.
Svi su ti likovi zaista istiniti, kad ih jasno spoznajem, te su stoga nešto, a ne jednostavno ništa. Bjelodano je naime-sve ono što je istinito jest nešto;a već sam dostatno dokazao kako su istinite sve one stvari koje jasno spoznajem.

Šesta meditacija:o opstojnosti tvarnina i stvarnoj razlici između duha i tijela
Jasno opažam kako mi je potreban svojevrstan poseban duševni napor za razmišljanje koji mi nije potreban za razumijevanjeTonguea taj duševni napor jasno pokazuje razlike između zamišljanja i čistog razumijevanja (differentiam inter imaginationen et intellectione puram).
Pri tom primjećujem kako ta snaga zamišljanja koja je u meni-utoliko koliko se razlikuje pod moći razumijevanja-nije nužna za moju bit, tj. za bit mojeg duha. Jer sve i da nje nemam nedvojbeno bih ostao isti onaj koji sam sad. Iz toga čini se slijedi kako ona ovisi od nečega što je različito od mene. Tako da se taj način svijesti (modus cogitandi) razlikuje od čistog razumijevanja utoliko što se duh dok razumijeva nekako okreće prema sebi samome i promatra neku od zamisli koje su u njemu. A kad zamišlja okreće se tijelu i u njemu promatra nešto što je u skladu sa zamisli koju je sam smislio ili primio osjetilno.
Zaključujem iz toga kako tijelo vjerojatno postoji, ali samo vjerojatno. I koliko god pomno istražio ipak ne vidim kako bi se iz te odjelite zamisli tjelesne naravi mogao izvesti ikakav dokaz po kojem bi se nužno zaključilo da neko tijelo postoji.
ZAKLJUČAK

Čitavo ovo razdoblje razvitka filozofije i drugih nauka ima jednu opću karakteristiku, koja kao sama po sebi razumljiva pretpostavka leži u osnovi svakog tadašnjeg filozofskog i naučnog istraživanja, a to je-tretiranje čovjeka kao prirodnog bića.
Descartes u povijest filozofije uvodi novu filozofsku kategoriju, na kojoj se temeljilo i dalje razrađivalo čitava građanska filozofija. Filozofiji jer kroz povijest posredan zadatak bio sistematizacija i povezivanje posebnih naučnih podataka, a neposredni konstituiranje svog vlastitog predmeta i sebe same kao nauke.
Tako se racionalizam i empirizam, koji u biti postavljaju jednu i istu poziciju razmotrenu sa različitih filozofskih aspekata, to jest poziciju subjekta kao supstancije i nečeg objektivnog, i susreću kasnije u svojim dokraja dovedenim logičkim i spoznajnim konzekvencijama i ujedinjuju kritički prevladani u njemačkom klasičnom idealizmu na kraju 18. i početku 19. stoljeća (Kant, Fichte, Schelling, Hegel). A oni dijalektički momenti u Descartesovoj filozofiji, na koje su sa velikim priznanjem ukazivali i koje su cijenili Marx i Engels proglašavajući Descartesa jednim od sjajnih predstavnika dijalektike toga vremena, odnose se na tu filozofsku problematiku.



LITERATURA

Rene Descartes: Rasprava o metodi, Matica Hrvatska, Zagreb, 1951. PrijevodBig Grinr Niko Berus

Milan Kangra: Racionalistička filozofija, Matica Hrvatska, Zagreb, 1957.

Rene Descartes: Razmišljanja o prvoj filozofiji, Dematra, Zagreb, 1993.Prijevod: Tomislav Ladan


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
28-03-2010 12:40 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Skoči na forum: