BALADA

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
VS1 Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 5,632
Pridružen: Aug 2009
Poruka: #1
BALADA
Riječ balada je latinskog porijekla – srednjolatinsko; ballare-plesati; ital. balata; provans. balade- plesna pjesma; francuski ballade.
Balada je kao žanr, odnosno dio lirskonarativnog žanra postoji I u pisanoj I u usmenoj književnosti.

I u pisanoj I usmenoj književnosti balada je tokom stoljeća označavala različite žanrove. Proučavaoci su najčešće isticali trostruke izražajne osobenosti balade, lirsku, epsku I dramsku.A baladu, ustvari, karakteriše naracija specifičnog izražaja I oblika, kojom je iskazan model života.

Izražaj jeste lirski, ali ne uvijek u smislu osjećanja, već je to nešto neodređeno, nagoviješteno, iz dubine čovjekove egzistencije. To je ono što je kao karakteristično za baladu naveo Goethe- tajnovito. Lirsko-emotivno u baladi utiče na specifičnost naracije, potencirajući je ali I omeđujući je misterijom I nedorečenošču. Dakle, pripovjedač, umjetnik postiže tajnovitost u baladi, vlastitom sposobnošču da je prenese, rekreira iz tradicije (kada je riječ o usmenim baladama).

Epska dimenzija u baladi je sporadična-iskazuje se kroz kompoziciju da bi se izrazila neka povjesna slika, često kao rezultat slabije kreacije.

Dramsko u baladi je veoma, bitno utiče na stvaranje problema, njegov razvoj I uspon.
Balada se u usmenoj književnosti razlikuje od naroda do naroda.

Sam termin balada uveo je u literaturu I nauku Englez Thomas Percy 1761. godine a usvojen je od kraja 19.vijeka.U baladama se često pjeva o sukobu iz kojeg proizilazi njihova tužna I ponekad sumorna sadržina.U mnogim od njih problem je samo naznačen, gotovo do nepostojanja. Odnosno uzrok sukoba je često toliko u pozadini da je I nevidljiv. Baladom dominiraju ličnosti I njihova tiha tuga. Junaci balade su individue iz tradicionalnog života I njihove su boli nekakao posebne jer nastaju iz nerazumijevanja na koje nailaze kod svojih najbližih ili njihove okoline(slučaj historijskih balada) Najljepše balade obrađuju sukob junaka koji proizilazi iz suprotnosti tradicionalnih I individualnih normi(Hasanaginica, Hasan-aga, Omer I Merima, Bisernaza).
Samo 14.godina nakon što je T.Percy uveo termin balada u književnost, ušla je u svjetsku književnost bošnjačka balada o Hasanaginici. Ko je zabilježio ovu pjesmu još uvijek je u nauci nepoznato, pa se ime njenog zapisivača zapravo samo nagađa. Pouzdano se zna da ju je talijanski opat, bilolog I putopisac Alberto Fortis predočio u javnosti, još 1774. godine u originalu I talijanskom prevodu, u prvom tomu svog čuvenog djela Viaggio in Dalmazia. Znatno prije Fortisa, u prvim decenijama 18. vijeka bošnjačke balade I romance zabilježio je nepoznati zapisivač Erlangenskog rukopisa.




Kao sakupljač bošnjačkih usmenih baladnih pjesama s kraja 18. vijeka pojaviće se još jedan stranac, Francuz Marc Rene Bruere Desrivaux, poznat kao dubrovački književnik Marko Bruerović. Boraveći kao konzul u gradu velikog vezira, u Travniku, Bruerević je ispunio uputstva svojih pretpostavljenih- da dobro shvati duh stanovnika Bosne što najbolje potvrđuje njegova rukopisna zbirka koju čine usmene pjesme lirske I baladne, sakupljene pretežno među Bošnjacima u Travniku I njegovoj okolini(Hvalila se Hasanaginica, Osman-aga na kuli siđaše I dr.)
Treći poznati sakupljač bošnjačkih usmenih pjesama s kraja 18. vijeka je Dubrovčanin Đuro Ferić, katolički svećenik I pjesnik latinista. Pjesme koje je publikovao su u prevodu na latinskom sa po dva stiha u autentičnom jeziku. Značajno je da je Ferić prvi sakupljač usmenih pjesama Bošnjaka koji sakupljenje pjesme navodi kao muslimanske.Ferićeve muslimanske pjesme se nalaze u cjelovitom I autentičnom obliku u sačuvanoj rukopisnoj zbirci.
S kraja 18. vijeka potiče I varijanta balade o smrti Omera I Merime, zabilježena u Bubukićevom Požeškom zborniku iz 1798. godine pod latinskim nazivom Divortium, (divortium-raskršče).
U baladama raspoznajemo dva pola koji nikada nisu u harmoniji ili barem u prividnoj harmoniji prouzrokuju sukob dva vremena I prostora užeg-ženskog, ali ništa manje I životnog, I onog znatno šireg – muškog, muževljevog I junakovog koji karakterišu velike dužnosti, brze akcije, riječi, velika I nagla osjećanja, brze I velike odluke- sve što obezbjeđuje dostojnost za ulazak u historiju I sjećanje.
U centru balada su individue u svom specifičnom I vremenu I prostoru u odnosu spram većeg I šireg vremena I prostora tradicije. Sukob je u brisanju individualnog nasuprot tradicionalnom I prvobitnom. Nerazumijevanje dolazi iz tajne I nepoznavanja pojave drugačijeg ponašanja. Ljepota I ljubav su činioci koji mogu da izazovu tajnu, misteriju I zlu kob. One su te koje šalju u smrt tj. vuku prema viječnom svijeta mladosti, ljepote I savršenstva. Smrt, dakle, u baladama je data ne kao kraj nego kao nov početak, nada u bolji život , život izvan domašaja uskog, onog koje ne razumije individualno I lijepo. Postoji nada za dobre I zaljubljenje koji su patili, bili proganjani na ovom svijeta da će biti sretni na drugom svijeta a to je hurija I zaljubljenih, ili vilinski svijeta. Tako tradicija iz religije crpi snagu za život, I umjesto pesimizma zrači optimizmom I nadom da će dobra riječ pobijediti, zlo biti nadvladano, ako se već na njega ukazalo.
Balade a I romance su kušnja života u tradiciji, jedna vrsta prolaska kroz život, što znači potisnuti individualne crte a preuzeti tradicionalne ali I znati obnoviti ono vječno mlado zbog čega tradicija uvijek živi I ne gasi se.






ROMANSE su pripovijedne pjesme novelističke I vedre sadržine. Problemi su slični onim u baladama, I radnja bi u romansi mogla da ima tragičan završetak ali zaokret do koga dolazi navodi do sretnog. Sretnom završetku prethodi povoljan splet okolnosti, premda je osnovni sukob ljubavni I važan je za čitav tok radnje.
U romansama je naglasak na ljubavnom zapletu, na zgodi, na udvaranju, vjeridbi I zasnivanju braka dvoje mladih ljudi. Radi se dakle o svakodnevnom životu odabranog mladog para iz tradicionalnog društva, o ljubavi mlade djevojke ili mladog junaka koji se nalaze u procjepu u odnosu na ono što od njih zahtijeva ponašanje po tradicionalnim normama. Vrlo često romansa pripovijeda o njihovoj različitosti, o njihovim pripadanjima različitim polovima u tradiciji. Zbog toga se oni u romansama vrlo često I verbalno sukobljavaju. Riječi do kojih dolazi između njih su samo na oko površine I bez dubine, a u biti su vrlo značajne I dotiču život u tradiciji I dovode u pitanje njen kontinuitet. Rješenje u romansama je konvncionalno jer je čitav put takav.
Očekuje se sretan završetak jer su zbivanja od početka do kraja dopadljiva. Zbog ozbiljnosti problema tradicijske prirode moglo bi se skrenuti u tragiku ali postoji konvencija koja diktira događajima I sam kraj. Jer romansa je pripovijest o tradicionalnom životu I njegovom obnavljanju pa je sukob dvoje mladih ljudi trenutačna borba dvije prirodne sile prije ujedinjenja u jedno pred nečim što je starije od ljubavi, a to je život u tradiciji I potreba za jedinstvom. Jer tako treba da bude ako tradicija postoji.
Ujediniti se znači nadvladati I sebe I druge I pronači ono zajedničko što ih spaja, a to je ljubav I mladost koje su potrebne ne samo njima nego I svijeta oko njih.Bez njih nema života!

Balade I romance usmene književnosti se prenose usmenim putem I nikada niti jedna pjesma tako prenesena nije ista, odnosno nije na isti način kazivana. Zato pjesme u koje su uključeni I tipovi varijanata o Hasan-agi I njegovoj ljubi ili kako smo mi kazali I tačnije pjesme njima slične , varijante o braći Morićima kao I pjesme o smrću rastavljenim dragim, nisu iskazane na isti način.
Stil tradicije one žive koja nastavlja da crpi teme I motive unutar sebe same bazirajući se na svojim vrijednostima koje zadiru daleko u prošlost I čiji se kontinuitet ne prekida sve dok te vrijednosti postoje odredili su definitivno ono što se danas u nauci naziva poetika usmene književnosti. Te vrijednosti koje su odredile usmenu književnost izviru iz života a njeni nosioci stvaraoci I prenosioci nose ih u sebi. One su žive sve dok nadahnute jedinke jedne zajednice pomoću njih objašnjavaju svijeta oko sebe I preko njih dosežu do samih prapočetaka svoje historije I prvih vjerovanja. Balade I romanse kroz poruke nose ostatke iz prvobitnog uređenja svijeta, dakle onoga kako bi trebalo da bude. One su odraz strahova, želja I radosti određene narodonosne grupe.

Nosioci tradicionalnih vrijednosti u pjesmama, pričama I uopće u usmenoj književnosti su junaci. Oni su stožeri tradicije I objašnjavaju njeno postojanje. Oni su njen model, tj. običan svijeta se u njima ogleda I iz njih crpi snagu za svoj dalji opstanak. Njeni junaci nisu obični ljudi nego imaju kraljevsko ili božansko porijeklo I prema tome ne kreću se u običnom vremenu I prostoru shvatljivom prosječnom čovjeku. Njihovo je vrijeme grandiozno I zadire do početka stvaranja tradicije I zbog toga oni su mudri I sposobni da vode I savjetuju ostale.
Međutim poteškoća nastaje a tradicija je to dobro primijetila kada se ti sjajni epski junaci prebace u svakidašnji život, u granice čardaka, sokaka, avlije, u odaje I kada se nasuprot njima nađu one žene koje oličavaju taj svakidašnji društveni život koji se odvija u užem vremenu I prostoru. Pol majki, supruga I sestara, nosioca takvog života stoji nasuprot polu junaka. Nasuprot njima I njihovim društvenim I praktičnim normama koje se zasnivaju na drugim shvatanjima, junak-model šireg vremena I prostora dolazi u dileme vezane za njegovo postojanje. Njihove prirodne vrijednosti bivaju poljuljane jer u pitanju je njegov način shvatanja I poimanja, zasnovan na brzim I plahovitim reakcijama, pogubnim za ženski svijeta.

Različito od junaka kakvog srećemo u epskim pjesmama, gdje je on prikazan kao model-junak, junak u baladi je problem sam za sebe I za druge. To određuje baladu kao žanr, njen svijeta I junake u njoj. Naime to nisu prvenstveno pjesme o ženama nego pjesme o junacima. Oni su ti koji trebaju biti model po prirodnom odabiru I stoga ih je društvo kao takve prihvatilo. Pjesme kao što su balade I romanse pjevaju o teškoćama I nastojanjima junaka da održe svoj status u svakidašnjem životu I o njihovim naporima da se održe u onom zašto su preodređeni.

Balade I romanse pjevaju pretežno žene I one žensko viđenje junaka, daleko od bitaka s ljutim neprijateljima, od borbi za vlast I junakovog kodeksa časti u značajnim historijskim trenucima. Pjesme, a naročito balade pričaju o junakovom hvatanju u koštac sa drugim vremenom I prostorom, tj. ženskim, mada svakidašnji, ništa manje značajan za tradiciju. U ravnoteži junakovog vremena I prostora s jedne strane I ženskog, ženinog s druge, leži dobrobit zajednice I njenih vrijednosti. Tu su temelji porodice. Balade pjevaju o junakovoj nemoći da u svakom trenutku bude model za sebe I druge I da se ponaša po pravilima tradicije, kao jedan od glavnih oslonaca. U tom je suština balade, ,iz toga proizilaze njene sumornosti I žilavost. Tu leži ključ razumijevanja balade Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice I mnogih drugih balada: Šetao se aga Hasan-aga, Kad se oženi Hasan-aga…Tu je iskazana nemoć junaka da shvati drugi pol, ženski I njegovu vrijednost, a misleći da može vladati mješajući dvije različite norme I vrijednosti. Istovremeno je iskazana njegova nemoć da ostavi ženi slobodu da vlada u svom svijeta čardaka I sokaka I da ne nameće svoj široki historijski vrijeme I prostor.


Njegova nemoć takođe da shvati ženu ne kao slabo biće već kao jaku ličnost sa voljom kao što je njegova, koja je podređena tradicionalnom društvu I vlastitim odnosima I on bi trebao stoga da prizna da su poslovi koje ona radi kao I brige koje je prate isto toliko važni jer ona kroz njih stvara I u njih utkiva svoju sudbinu kao I sudbinu bližnjih. To su saasvim obični poslovi jedne žene čiji život se prije svega odvija u kući: vez, tkanje, održavanje reda u kući, pa čak I gledanje kroz prozor. Uz sve to u njoj se bude različita osjećanja, predosjećaji, ona razmišlja o svojoj porodici, porodici iz koje je došla, o sreći koju je stekla ili o drami koju naslučuje. A u centru su tih drama koje su najsnažniji poticaji baladnih iskaza, muž, brat, vjerenik, djever. Zato problem nastaje čim junak shvati prirodu svoje saputnice I prestane joj nametati svoju volju koja izvire iz drugog života I drugih prilika koje ne poznaju kompromis. A ženina je uloga u tradicionalnom društvu – biti spremna na izmirenjei kompromis da bi opstale tradicionalne norme.


Hasaan-aga, u najljepšoj baladi Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice je pokretač radnje iz čijeg poimanja svijeta nastaju nesreće za sve. On je postao problem jer je htio ratnički I junački da potčini sve, pa I ono što ne shvata. Hasanaginicin stid on je protumačio pogrešno na svoj plahovit način I ne razumijevajući ga želio je, nju, savoju suprugu – koja ga nije posjetila u gori a koju je tako žarko očekivao potčiniti, prisiliti da prihvati njegovu vlast I okvire njegovog vremena I prostora. On nije tjeran vlastitim emocijama I stanjem koje su prouzrokovale gorke rane, mogao da shvati svoju ljubu kao ženu-ličnost I kao sebi ravnu. Mogli bismo reći da ju je htio podvesti pod svoje norme I vrijednosti junaka ratnika. Tako je Hasan – aga postao problem za sebe I svoju okolinu, ne ponašajući se u skladu sa onim modelom kako ga tradicija vidi I od njega očekuje. Sam početak pjesme:

Šta bijeli u gori zelenoj?
Al su sn-jezi al su labudovi?
Da su sn-jeziveć bi okopnili,
labudovi već bi poletjeli.
Nisu sn-jezi, nit su labudovi,
nego šator age Hasan-age.

upućuje na ranjeno osjećanje junaka, prirodnog, plahovitog, čije je I srce ranjeno, tako da on nosi ranu na sebi I u sebi. Njegova rana je kako da spoji prirodno I veliko sa onim društvenim, prirodom junaka-ratnika I supruga I oca – to je alegorija junakove povezanosti sa prirodom, njegovo uklapanje u procesu poticanja vremena. Njegovo osjećanje se pokazuje čak jačim I razornijim od prirode kojom treba da vlada, jer pjesma kaže:

Da su sn-jezi već bi okopnili
labudovi već bi poletjeli.




Ranjeni Hasan-aga u šatoru, koji ne iskazuje I skriva svoju stvarnu ranu, svoj problem, liči na jednog drugog junaka, Ahila, isto ranjenog I isto vrlo ljutog na druge što su dirnuli u njegovo božansko porijeklo. Stid plemenite Hasanaginice je njena priroda. Nije slučajno što je iskazan nakon opisa njegovih rana. Dva svijeta su stavljenja uporedo u dva paralelna stiha. To su, svijeta prirode u kome se nalazi Hasan-aga, ranjen u šatoru I tradicionalno društvo majke, sestre, I ljube. Tišina Hasanaginice I njena riječ koja nema odjeka ni kod brata ni kod muža tišina je svijeta koji ne probija individualnost drugih I to je razlog što ne postoji niko ko će nadvladati situaciju I znati riječju, a onda djelom podstaknuti druge da djeluju onako kako je tradicija već odredila – ono najbolje za sve njih I za život same tradicije.

Junak koji se vraća iz rata I koji kažnjava majku što se oglušila o njegovu riječ kako da postupi prema mladoj ženi, junak postaje plahovit I ubija majku premda nije smio to učiniti jer su njoj dovoljna kazna da je tjera iz doma I riječi koje joj upućuje. Žena je ta koja treba da miri, da tradicijski moral, a pred junacima su veći zadaci. Ali I ona može biti ranjena I svojoj ranjenoj individualnosti preći okvire koje joj je tradicija nametnula. I tada nastaje problem, drama nekada fatalnih razmjera u njegovom sukobljavanju sa junakom I drugima iz okoline.
Takve su junakinje u pjesmama San usnila Hasanaginica I Šetao se aga Hasan-aga I u nekim drugim u kojima one, u svojoj individualnosti, zaboravljaju svoju ulogu mirnog oslonca na tradicionalne norme I plahovito prekoračuju na drugu prirodnu stranu, u drugi prirodni tok nesputavanih strasti koje ne iščezavaju nip red čim u njegovom ranjenom biću. Nerotkinja Kada u pjesmi Šetao se aga Hasan-aga, u svom ranjenom srcu nosi toliku bol I razočarenje da u ljutnji izriče strašnu kletvu protiv svog rođenog djeteta, I na taj način ulazi u krug ranjenih grčkih junakinja kakva je Medeja, Sunčeva unuka. A bilo je prirodno, po normama tradicije da ne reaguje tako plahovito, do neprirodnog. Trebalo je da ona kao sve žene iz tradicije našeg podneblja reaguje kao sestra u jednoj od najranije zabilježenih pjesama u ovom izboruVino pije aga(H)Asan-aga. U ovoj posljednjoj pjesmi junakinja pokazuje staloženost I iskustvo generacija I njihovih sudbina. Ona smiruje brata u njegovom plahovitom postupku prema supruzi ali I prema samom sebi. Ona ga zaustavlja da oduzme život sebi obraćajući mu se riječima:

I dosad su kade opravljane
Al se nisu junaci morili.






Balade o rastavljenim dragim, kao što je balada Omer I Merima, voljeli se a rastaviše ih, još su jedan krug pjesama iz tradicije koje se baziraju na stvarnosti I one govore o bolnim, tragičnim sukobima u porodici I razdvajaju dvoje ljudi koji se vole I koji odlaze u smrt zbog nemogućnosti ispunjenja njihove ljubavi. I u ovoj grupi pjesama junaci I junakinje djeluju u sklopu ukupne tradicije, ovaj put pol se manifestira izvan, u liku majke, čuvara porodičnog statusa koja iz religije I tradicije crpi društveni I stvarno. Ovdje je prirodno u liku nesretnog junaka I njegove prirodne odabranice.
Njih dvoje otjelovljuju tradiciju u njenom začetku I prema tome u njenoj najljepšoj nevinosti I dobroti. Oni se silom mogu rastaviti na ovom svijeta, ali prirodni tok stvari je na njihovoj strain. U zagrobonom životu ih čeka vječna sreća jer po tradiciji I religiji onaj drugi svijet je istinski a potrebno je da se obnavlja mladim, lijepim, I neobičnim stvorenjima, suviše lijepim I dobrim za ovaj običan svijeta. Tako pjesma Kolo igra na sred Sarajeva govori o nadnaravnoj, onozemaljskoj ljepoti djevojke Fate kojoj je sudbinom određeno da ode rano na onaj svijeta kako bi ga osvježila I sama bila sretnija u njemu sa odabranim ljepoticama toga svijeta, njegovim miljenicama, hurijama koje su joj ravne.
Ovaj svijeta je za nju kako to tradicija osjeća, stran kao što je I njemu strana njena ljepota. Tradicija I priroda su htjele da odabrani umru mladi I ostanu vječno mladi, u cvijetu djevojaštva, momkovanja I neoskrvljenosti. Tako su ovaj svijeta napustili Omer I Merima, a tradicija je povezala mladost I smrt , život I smrt I dalai m novi smisao da kao nešto vrijedno sjećanja ostanu u tradiciji živjeti dugo vremena, da nikada neo stare I uvijek budu prekrasni I mladi što I jeste simbol tradicije.

Ljubav se obično povezuje sa religijom I mladi zaljubljeni su u bliskoj vezi da nadnaravnim, ali nikada u svojoj ljubavi nisu protiv religije I njenih normi. Ako se to I desi, to je znak da je ljubav izašla iz svog prirodnog, tradicijskog I ušla u individualni I hiroviti tok stvari. Takvu pjesmu pronalazimo u zbirci STIPE BOTICEA-Dva se draga na livadi ljube(Biserno uresje), u kojoj djevojka kune sve po redu, od livade do dženeta I hodže jer su njenoj majci izdali njenu tajnu ljubav. Ova hercegovačka balada, sačuvana u hrvatskoj sredini pokazuje da su baladne pjesme spoj individualnog I tradicionalno-kolektivnog I da individualno izranja remeteći ravnotežu između individue I tradicije kojoj ona pripada.

Vrijednost bošnjačke balade uveličava muslimanska historijska balada koja je dala još uvijek neocijenjen doprinos južnoslavenskim baladama s historijskom pozadinom. Bošnjačke historijske balade su autentične I značajno doprinose određenju historijske balade. One to čine I kada se odnose na pojedinačna zbivanja o kojima svjedoče usamljenim zapisima: Sunce zađe a mjesec izađe, Banjaluko, velika žalosti, a nemjerljivo doprinose velikom skupinom varijanata I usmene predaje o pogubljenju braće Morića I sarajevskoj “Morića buni”.

Braća Morići su pogubljeni u sarajevskoj tvrđavi u mjesecu martu 1757. godine. Bili su najugledniji predstavnici sarajevskog esnafa I domaćih janjičara, I kao takvi su se suprotstavili brojnim ekonomskim I drugim nametima što su ih centralna vlast I njeni nosioci nametnuli u petoj I šestoj deceniji 18. vijeka u Bosni. Stoga si im zastupnici centralne vlasti I dosudili brzu smrt davljenjem.
Sve sačuvane varijante zajedno I fragmenti kao I prozna predaja, predstavljaju historijsko sjećanje, pamćenjem tvore, čine rekonstrukciju povijesti a izvorni povijesni podaci potvrdiće ovu povijest kasnije I stvarno I simbolično. Stvarno – na taj način što če potvrditi njihovu nasilnu smrt davljenjem, simbolično – što če ih u nekim varijantama spasiti. Također, historijski dokumenti pokazuju da su stvarna zbivanja inspirisala pjevače da ovjekoveče detalj pokušaja spasavanja Morića, a njihov stvarni tragični kraj ih je zauvijek vratio u život balade, u narodno pamćenje.
Narativnost ili osobitost pričanja historijskih balada rezultirala je iz njihove snažne povijesne utemeljenosti pa je ovo karakteristika izrazitih historijskih balada, kakva I jeste pjesma o Morićima u krugu varijanata. Optimizam u poruci ove balade I pored toga što su braća Morići pogubljeni u trenutku kada je stigao ferman o njihovim pomilovanju I kada su za njih jamčili brojni stanovnici Sarajeva njena je snaga koju su pjesnici, različiti pjevači I prenosioci uporno čuvali.


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
27-03-2010 06:09 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Skoči na forum: