U osnovnoj temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije, svoju ljubav i vjeru, događaje  oko rođenja svojga djeteta kao i unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro. Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik- preljub.

U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju Kiriloviću Vronskome.

Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je, odluči skončati život.
Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali  vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja  nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

“… Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja vidjela. Oni  ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u meni  sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju  ostalih to javno  priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je pružena.

“ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve  dok ljubav ima smisla u njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

Ana je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.

“Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog  mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

Ana je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana. Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od jake želje za osobnom srećom.

 “ Serjoža?- sjeti se ona - Ja sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”

U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:

“… Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga gurala od sebe.”

U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži. Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno! “

Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

“ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”

I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće, patiće zbog mene.”

….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “

 Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom  , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”

Tako Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici. Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.

Sama Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim drugačijem okruženju.Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa poput Levina i Alekseja Aleksandroviča. Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj. zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a ubrzo i majka.

Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji. Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da se muči pitanjima zašto je baš on određen.

“ Što sam ja? I gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da predamnom pokažu svoju marljivost”.
Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:

“ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:

“… Razan je otkrio borbu  za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”

Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz nalazi u seljačkom životu. I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada. Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam razmišlja kako da promijeni svoj način života.

“ Sve što je pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu, zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan? Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu. Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo- reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”

“ Kako je lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca- oblaščića što se  bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i moji pogledi na život!”

On krene sa livade i pođe širokim putem prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti nad temom.

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom dijelu puta.
 U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor, očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala zoru kako rudi.

I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo, iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari joj lice. Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja kojih  se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje vrijeme tako mučno opterečivala.
…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.
Levin je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg je očekivala prošnju.

Opis Vronskog:

“ …. Vronski nikad nije znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…

… Na balovima je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom o stvarima  o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice, ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima, osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža, nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

Kiti je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.Između Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana. Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.

 Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:

“ … Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

Levin sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti pogledi na iste stvari uobičajenost.

 NASTAVLJA SE NA SLEDEĆOJ STRANICI.