Evgenije Onjegin - Maturski seminarski maturalni diplomski radovi

Evgenije Onjegin

Ukratko o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj porodici. Svojim delom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća dela su: Evgenije Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Bronzani konjanik, Ruslan i Ljudmila…

Aleksandar Sergejevic Puskin (1799-1837) potice iz najstarije,ali osiromasene ,plemicko-spahijske porodice Rusije.Majka mu je potomak Abrama Petrovica Hanibala,Abisinca,koga su kao osmogodisnjeg djecaka ugrabili sa africke obale i poklonili caru Petru Velikom.Zahvaljujuci bogatoj ocevoj biblioteci stekao je solidno obrazovanje;od stranih vaspitaca je naucio francuski jezik koji je lako govorio kao i ruski jezik;od stare dadilje je vrlo rano naucio izvorni ruski narodni jezik,koji ce uvesti kasnije,kao pjesnik,u rusku knjizevnost.

Rano je poceo da pise.Vec u prvoj objavljenoj pjesmi"Drugu stihotvorcu"(1814)Puskin ce opredjeliti svoj zivotni put:"I znaj,moja sudbina je odredjena,ja liru biram."

Simpatisao je socijalne pokrete,bio na strani dekabrista,pisao politicke epigrame na racun cara Aleksandra.Prognan je na jug Rusije,na Kavkaz i u Besarabiju gde je proveo cetiri godine.Te godine je posvetio pisanju poema Cigani i Kavkaski zarobljenik i poceo pisati roman u stihu Evgenije Onjegin.Car Nikolaj 1 je pokusao da veze Puskina za dvor postavljanjem za cenzora.Ali to nije moglo da smiri slobodoljubljivog Puskina.Otpusten je iz sluzbe i prognan u Mihajlovsko,selo svojih roditelja.Poslednje godine zivota Puskin ce provesti u Petrogradu.Izgubio je zivot u dvoboju braneci cast svoje zene,1837 godine.

Knjizevno djelo Puskinovo raznovrsno je i bogato. Pisao je lirsku poeziju (rodoljubljivu, anakreontsku, elegicnu, ode, epigrame) poeme, drame, pripovjetke, romane.

Poeme:RUSLAN I LJUDMILA (1820), KAVKASKI ZAROBLJENIK (1820-1821), CIGANI (1824), POLTAVA (1828), KUCICA U KOLOMNI (1830), BRONZANI KONJANIK (1833).
Romani: EVGENIJE ONJEGIN (1823-1831), KAPETANOVA KCI (1836).
Pripovjetke: PRIPOVJETKE BELKINA (1831), PIKOVA DAMA (1833).
Drama: BORIS GODUNOV (1825).

Puskin ima veliki znacaj kao osnivac ruske nacionalne knjizevnosti:oslobadja rusku knjizevnost klasicistickog podrazavanja evropskih obrazaca i otvara joj puteve samoniklosti,nacionalnog duha,nacionalne sadrzine i ljepote ruskog jezika.

Ponešto o likovima:

Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čoveka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.

Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana je seoska devojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu, posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa dadiljom.

Kratak sadržaj:

Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čoveku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:

Radnja se odvija početkom 19 veka

Mesto radnje:

Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:

Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Bajronova komičnog epa Don žuan pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije delo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gde je čest lik suvišnog čoveka.

ESEJ

Cini li vam se da u danasnjim vremenima isuvise bjezimo od sebe samih?Strah nas je otkriti sopstvene osjecaje,podijeliti radost sa drugima,biti povrijedjen.Strah nas je dati sebe bojeci se da cemo biti ismijani i da necemo dobiti nista zauzvrat.To se posebno odnosi na nas,djecu novog vijeka,koji smo sve vise i vise okruzeni raznim tehnickim uredjajima koji nam na svojevrstan nacin ubijaju kreativnost,dusu.Pohrlili smo u susret novom zaboravljajuci sve sto je ostalo iza nas.I ljutimo se kad se sjetimo starih stihova koji kazu "da smo nedostojni istorije nase,da nas zahvatila zapadnjacka rijeka i da nam se duse opasnosti plase..."Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem "Lazu,zemljo moja,lazu", ali ne mogu,nisam vise sigurna u to.Eto,u toj zapadnjackoj rijeci mi se gusimo iako dobro znamo da plivamo.Kuda nam je nestala samosvijest,ponos,hrabrost?Zlobnici ce reci da su tu ali je sve to lazno,prividjenje.Iskrenosti ima danas tako malo! Nas je kraj brz i neminovan.Duhovni naravno.Ovaj rat smo unaprijed izgubili.Uronicemo u tu "prljavu" zapadnjacku rijeku i postati jedna kap vise u moru beznadja a svoj stari dzeferdar i opanke ostaviti na obali kao sopstveni spomenik!

Rad na djelu

Tek što je stupio u život, Puškin je ispoljio jednu od najsnažnijih osobina svog karaktera.Veoma mlad, a već priznat pjesnik, autor dobro primljenog spjeva "Rusland i Ljudmila", sjajno obrazovan, iz prastare boljarske porodice, sin Sergeja Ljvoviča Puškina, ulazio je u život sa odličnim izgledima na uspjeh u diplomatskoj službi pri petrogradskoj "Kolegiji inostranih poslova". Petrogradske godine mladog Puškina(1817- 1820) bile su doba bezbrižnog života punog zadovoljstva u krugu "zlatne mladeži" najvišeg prestoničkog društva, ali u isto vrijeme to je bio period brzog političkog sazrijevanja pjesnikovog. Rat od 1812.godine i pohodi ruske vojske preko granica otadzbine probudili su političku i nacionalnu svijest kod mladog Puškina. Otvoreno druženje sa predstavnicima revoluciornarnog pokreta izmijeniše Puškinov životni put. Još kao đak upoznaje se sa revolucionarno nastrojenim oficirima Kaverinom i Čadajevom (bucućim članom tajnog političkog udruženja). To prijateljstvo našlo je odjeka i u " Evgeniju Onjeginu" ; pjesnik svog junaka uvodi u isto društvo, te se Onjegin sastaje sa Kaverinom, a na jednom mjestu upoređuje sa Čadajevom. Na zauzimanje pjesnika Karamzina, progonstvo u Sibir Puškinu je bilo zamjenjeno blažom kaznom, i mladi pjesnik se u maju 1820. godine našao, kao izgnanik, na jugu države, u tek aneksiranoj Moldaviji. Tu se pod uticajem omiljene lektire i sjećanja na ostavljenu prestonicu javlja kod Puškina ideja o romanu u stihovima.

U Kišenjevu, 9. maja 1823.godine 24- godišnji pjesnik napisao je prve strofe romana u stihovima " Evgenije Onjegin" . Prva glava bila je završena 22. oktobra 1823. Tako započet roman Puškin je i dalje štampao u dijelovima. Nakon što je pisac dobio premještaj u Odesu nastavio je rad na drugoj glavi romana. U Odesi je isto tako započeo i pisanje treće glave koje je nastavio 1824. godine u rodnom selu Mihajlovskom, gdje se ponovo sastao sa porodicom. Tu ga naročito privlači narodni život i narodno stvaralaštvo. Tu, u Mihajlovskom, nastaju najbolje glave " Evgenija Onjegina", prožete nacionalnim duhom, izvanrednim slikama ruske prirode i ruskog života. U toku boravka u Mihajlovskom Puškin dovršava treću glavu romana, počinje četvrtu i piše skoro dvije godine. Najzad, tu u Mihajlovskom, zamišljena je i šesta glava. Četvrta i peta glava romana štampane su zajedno, a šesta zasebno, iste 1828. godine. Do Puškinovog oslobađanja iz progonstva došlo je septembra 1826. godine kada odlazi u Moskvu. Vraćanje u prestonicu duboko je uticalo na Puškina tako da su potekli divni stihovi o Moskvi u sedmoj glavi " Evgenija Onjegina".Sa pjesnikom se u Moskvu preselila i njegova muza i junakinja romana, Tatjana. Ali, oduševljenje koje je Puškina zahvatilo po povratku iz progonstva ubrzo je moralo da se ugasi. Nadahnute stihove o Moskvi u sedmoj glavi romana ubrzo zamjenjuje kritičko i realističko slikanje moskovskog visokog društva.

Puškin je 1829. godine otputovao na Kavkaz, gdje je u to vrijeme u rusko- turskom ratu učestvovao njegov brat Lav Sergejevič Puškin. Na Kavkazu se još jednom dodirnula sudbina Evgenija Onjegina sa Puškinovom sudbinom. Puškin je ispričao kakav će biti dalji životni put njegovog junaka : trebalo je da Onjegin ili pogine na Kavkazu ili da pristupi redovima dekabrista. Pjesnik se odlučio za ovo drugo rješenje, i kasnije napisana deseta glava bila je zapravo ostvarenje ove zamisli o Onjeginu dekabristi.Po povratku u moskvu Puškin se oženio, a zatim i preselio na porodično imanje u Boldino. Tu je 18. septembra 1830.godine završena osma glava romana ( Onjeginovo putovanje ), a 25.septembra iste godine završena je deveta, tj. sadašnja osma i posljednja glava romana. Po računu samog pjesnika rad na "Evgeniju Onjeginu " trajao je 7 godina, 4 mjeseca i 17 dana. Pa ipak, Puškin se još vraćao na svoj roman, izbacio je osmu glavu , u vezi sa tim preradio devetu i unio pismo Onjegina Tatjani, tako da je rad na romanu trajao ukupno preko 8 godina.